Bojišnica postaje dom

Njemački pisac Wilhelm Lamszus 1912. godine napisao je roman Das Menschenschlachthaus (Ljudska klaonica) kojim je predvidio sve užase rata koji su uslijedili samo dvije godine nakon objavljivanja. Više od stotinu godina kasnije, ljudska klaonica i dalje je najpreciznija sintagma za oslikavanje dotad nezapamćenih razmjera razaranja duše i tijela. Prvi svjetski rat zaista je bio ljudska klaonica u pravom smislu te riječi, ali u dimenzijama dotad nepoznatima čovječanstvu. Nove tehnologije oblikovane s ciljem razaranja omogućile su brže, lakše i efikasnije ubijanje. Tako je u Prvome svjetskom ratu poginuo dvostruko veći broj ljudi nego u svim ratovima zajedno vođenim od 1790. do 1914. godine. Smrt je postala depersonalizirana, a pritisak obarača u smjeru bezličnog neprijatelja na udaljenosti od nekoliko kilometara standard.

Britanski vojnici tijekom Bitke na Sommi

Više nije postojala potreba sukobljavanja prsa o prsa, sad su s obje strane stajali mitraljezi, minobacači, granate, bojni otrovi i teška artiljerija. Takav način ratovanja bio je pokazatelj da će se ugašeni životi brojiti u milijunima. Iako je najviše vojnika pogibalo od artiljerije i šrapnela, velik broj smrti bio je uzorkovan bolestima koje su se zbog loše prehrane, higijene i općenito uvjeta širile nevjerojatnom brzinom.

Rat kroz različite vizure

O samim životima u ratu imamo mnogo pisama vojnika, poglavito sa zapadnog bojišta. Pisma vojnika njihovim obiteljima na zadovoljavajuć način ocrtavaju osjećaje i razmišljanja. No, događaji na bojišnici i njihovi stavovi vjerojatno su bili ponešto iskrivljeni. Razlog tomu leži u činjenici da su pisma podlijegala cenzuri, a poneki događaji zasigurno su se zataškivali kako ne bi došlo do prevelike panike onih kojima su pisma bila upućena. Bez obzira na cenzuru, moguće je preko pisama iščitati osjećaje i emocije vojnika. Dok su jedni osjećali strah, drugi sreću što su još uvijek živi, treći su osjećali gađenje. Tako je njemački pješak Bitku za Verdun opisao sljedećim riječima: „Nemoguće je zamisliti ovaj užas. To ne može nitko tko ga nije iskusio.“

Vojnici Commonwealtha nepoznatoga identiteta, umjesto imena na nadgrobnom spomeniku dobivali su natpis “znan Bogu”

Različita gledišta bila su zastupljena i oko iskustva te doživljaja samoga rata. Dok jedni nisu vidjeli ništa smisleno u ratu, drugi su bili krvožedni, poput britanskog vojnika koji je 1915. napisao kako je ubio Nijemca koji je podigao ruke i molio za milost uz komentar: „Bilo je veličanstveno gledati kako pada potrbuške.“ Treća kategorija bili su oni koji su u ratu vidjeli pročišćenje; primjer za to pismo je njemačkoga vojnika iz 1915. godine koji je znancu pisao da će žrtve na fronti biti smislene samo ako iza sebe ostave domovinu očišćenu od stranaca. Naknadno je otkriveno da je autor pisma kasniji kancelar Trećeg Reicha, Adolf Hitler. No, kakvi god pogledi i motivi vojnika bili, ono što je u najvećoj mjeri karakteriziralo većinu bio je osjećaj straha. Strah je bio univerzalan, pogotovo kada su kružile glasine o mogućoj ofenzivi, tada se u kosti uvlačio nemir i tjeskoba. Kada bi trenutak ofenzive nastupio, nekim vojnicima strah bi oduzeo kontrolu nad tijelom te bi samo nepomično stajali na mjestu, a drugi bi zračili samopouzdanjem čime bi pokušali prikriti nervozu. Naposljetku, većina je doživljavala psihičke slomove nakon dugogodišnjih gadosti kojima je svjedočila. Anksioznost i strah mnogi vojnici liječili su posjetom bordela, alkoholom i drogom, a tim metodama ubijali su i teško prolazno vrijeme čekajući u blatnjavim rovovima. No, ono što je vojnike plašilo više od smrti bila su ranjavanja koja bi rezultirala gubitkom ekstremiteta. Vojnici su se ponekad i samoranjavali kako bi bili pušteni kući, što je bilo vrlo riskantno jer bi vojnik uhvaćen da se samoranjava bio višestruko kažnjen.

Žene u ratnim strahotama

Osim vojnika na frontu, mnoge patnje proživljavale su njihove supruge i majke. Žene u Prvome svjetskom ratu vjerojatno su nosile najveći uteg rata. Osim što je na njihova leđa pala odgovornost samostalne brige za djecu, žene su bile primorane obavljati sve poslove koje su muškarci obavljali prije odlaska u rat. Uz navedeno, majke i žene svakodnevno su se nosile s velikom neizvjesnošću i stresom čekajući i nadajući se da se muškarac vrati kući. Majke su često bile primorane pokapati vlastite sinove, a supruge su postajale udovicama. Uloga žena u ratu svakako je značajna i velik broj radio je u masovnoj ratnoj proizvodnji. Također, sudjelovale su u ratu i kao bolničarke, daktilografkinje, radio operaterke i sl.

Rad žena u tvornici za proizvodnju municije

Nakon rata emancipacija žena dostigla je dotad neviđenu razinu; tako su dobivale pravo glasa u država poput Austrije, Njemačke, Poljske, Nizozemske, Ukrajine itd. Svejedno, uz pravo glasa i veliki teret koji su ponijele, nakon ratnih zbivanja opet su postale marginalna društvena skupina. Tako je većina poslova koje su žene obavljale za vrijeme rata bila vraćena muškarcima koji su se vratili u svoju domovinu.

Poslijeratne teškoće društva i pojedinca

Posljedice rata, one materijalne, ekonomske, gospodarske i socijalne možda su i grozomornije od samog užasa rata. Iz lošeg je otišlo u gore već u ožujku 1918. godine i španjolska gripa ubila je više ljudi nego što je to uspjela mašinerija ratnog užasa. Također, hiperinflacija je bila neprikosnovena u svim europskim zemljama, a pogotovo su nastradale njemačka, austrijska, ruska i poljska valuta. Dok je američki dolar u Njemačkoj 1914. godine vrijedio 4.20 maraka, krajem 1920. stajao je 65 maraka, početkom 1922. 17.972 marke, a 1923., nakon francusko-belgijske okupacije Ruhra, vrijednost jednog američkog dolara popela se na 44.2 milijarde maraka. Jedna crtica iz povijesti Weimarske Republike savršeno opisuje stanje u kojemu su se Nijemci našli. Priča je to o jednom njemačkom umirovljeniku koji je u prijeratnim godinama s ušteđevinom od 100.000 maraka mogao ugodno živjeti do svoje smrti. No, nakon Prvoga svjetskoga rata hiperinflacija u Weimarskoj Republici bila je takva da je njegova životna ušteđevina vrijedila jednu tramvajsku kartu, koju je zatim kupio, vratio se u svoj stan i umro od gladi. Također, ratni veterani – heroji nacije, nosili su se s nerazumijevanjem društva pa čak i svojih bližnjih.

Ratni veteran odlikovan Željeznim križem na ulicama Berlina 1923. godine

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) nije bio prepoznat kao duševni poremećaj, a veterani su bili stigmatizirani te smatrani histeričnima i ludima. U Njemačkoj je u poraću zabilježeno 313.000 slučajeva trauma, dok se u Britaniji ta brojka penjala do 400.000 oštećenih duša. Nadalje, sveprisutna ratna propaganda proizvela je iskrivljenu sliku pravoga stanja na bojišnici. Primjer je ispovijest britanskoga vojnika koji se pri povratku u domovinu susreo s nerazumijevanjem i predrasudama znanaca. Znanci nisu vjerovali njegovim prepričanim užasima Bitke na Sommi kada je u jednome danu stradalo više od 50 000 Britanaca. Iluzije o ratu bile su česte, a oni koji su prije samo par godina bili heroji nacije, postali su zaboravljeni. O tome govore zapisi kako odlikovani ratni veterani preživljavaju prodajom vezica ili šibica na ulici. U tom kontekstu, jedan britanski časnik je napisao: „Više nismo bili heroji. Bili smo samo nezaposleni.“ U tim okolnostima ljudi su tražili izlaze i prečace pa je nakon Prvoga svjetskoga rata višestruko porastao broj alkoholičara. Društveni moral pao je na samo dno; bez novca i nade za bolje sutra, ljudi su se okrenuli kriminalu koji im je omogućavao egzistenciju. Tako je porast kriminala zabilježen u svim većim europskim gradovima, pogotovo u njihovim rubnim dijelovima. Nakon rata, iz propalih carstava i monarhija razvile su se države, krhka demokracija, autoritativni i diktatorski režimi. Naposljetku, svijet nije bio svjestan da najgore nije prošlo, nego tek dolazi.

Preporuke za čitanje:

KERSHAW, Ian. Do pakla i natrag. Zagreb: Fraktura, 2017.

JOHNSON, Paul. Moderna vremena: Povijest svijeta od 1920-ih do 2000. Zagreb: Golden marketing, 2007.