Alice Kelly je američka povjesničarka koja proučava američku i britansku kulturnu i literarnu povijest 20. stoljeća – prvenstveno kulturnu povijest Prvog svjetskog rata. U posebnoj ediciji First World War Studies objavljuje članak Over there: rethinking American First World War literature and culture u kojem razmatra različite utjecaje na američku kulturnu i literarnu produkciju Prvog svjetskog rata.

Komemorativni spomenici poginulim Amerikancima

Većina komemorativnih spomenika poginulim Amerikancima tijekom Prvog svjetskog rata podignuta je tijekom 1920-ih i 1930-ih godina. Prvi memorijalni spomenik poginulim Amerikancima dao je sagraditi bogati odvjetnik, graditelj, biznismen i osnivač Muzeja umjetnosti Maryhill, Samuel Hill u čast poginulim vojnicima iz okruga Klickitat. Maryhill Stonehenge memorial su počeli graditi tijekom srpnja 1918. godine, dok je rat još trajao, ali je završen tek 1929. godine. Spomenik je građen od betona imitirajući svjetski poznatu megalitsku građevinu u južnoj Engleskoj. Kako se prema određenim interpetacijama britanski Stonehenge upotrebljavao za ljudsko žrtvovanje, tako je Samuel Hill htio spomenikom Maryhill Stonehenge podsjetiti čovječanstvo kako se još uvijek žrtvuju mladi životi u besmislenom ratu.

Maryhill Stonehenge memorial

Narednih dvadeset godina, sve do Drugog svjetskog rata, podizalo se u SAD-u stotine memorijalnih većih ili manjih različitih spomenika – od kenotafa poput Memorial Plaze u Sveučilištu Yale do čitavih stadiona u spomen poginulih vojnika poput The Los Angeles Memorial Coloseuma (1923.) ili Soldier Fielda u Chicagu (1924.). Broj održanih komemoracija i podignutih spomenika žrtvama Prvog svjetskog rata se značajno smanjio od 1940-ih nadalje, izbijanjem puno većeg i katastrofalnijeg sukoba koji će obilježiti ostatak povijesti Europe i svijeta – Drugog svjetskog rata.

The Los Angeles Memorial Coloseum (1923.)

Hiding in plane sight

Autorica Alice Kelly riječima hiding in plane sight objašnjava poziciju Prvog svjetskog rata i mjesta sjećanja Amerikanaca na navedeni rat u današnje vrijeme. Posljedice, spomenici i mjesta sjećanja na Prvi svjetski rat vidljivi su svugdje, ali u američkom životu oni su zaboravljeni, ignorirani i neprimijećeni. To se najviše primijeti na primjeru dva spomenika Prvog svjetskog rata u SAD-u.

Prvi spomenik je djelo E. M. Viquesneyja – skulptura pod nazivom The Spirit of the American Doughboy. Skulptura prikazuje vojnika u ničijoj zemlji držeći pušku s bajonetom i granatu u drugoj ruci u stavu kipa slobode. Ona je replicirana diljem SAD-a te trenutno postoji 135 replika skulpture, no danas većina Amerikanaca prolazi pored skulpture ni ne primjećujći Doughboyja.

The Spirit of the American Doughboy (E. M. Viquesney)

Jedan, često nezamijećeni, spomenik nalazi se na jednom od najpoznatijih trgova na svijetu – Times New Squareu. To je spomenik Georgeu Michaelu Cohanu, američkom glumcu, producentu i skladatelju koji je tijekom Prvog svjetskog rata skladao dvije patriotske pjesme koje su povećavale moral američkim vojnicima i koje su postale jedne od najpoznatijih vojnih marševa u povijesti – You’re a Grand Old Flag i Over there. Pjesma Over there objavljena je 1917. nakon ulaska SAD-a u rat, a nakon toga se često puštala, čak i tijekom Drugog svjetskog rata. Milijuni Amerikanaca i stranih turista prođu pored spomenika Georgea M. Cohana svake godine, a pitanje je koliko njih je čulo za njega prije dolaska na Times New Square; isto tako je pitanje koliko ih je uopće primijetilo njegov spomenik na slavnom trgu.

Spomenik Georgea M. Cohana, Times New Square, New York

Prvi svjetski rat u sjeni američkog sjećanja

Od svih većih ratova u kojima su sudjelovali Amerikanci, Prvi svjetski rat je u najvećoj sjeni američkog sjećanja – Prvi svjetski rat pada u sjenu drugih većih ili za SAD važnijih sukoba poput Drugog svjetskog rata, Građanskog i Vijetnamskog rata. Alice Kelly navodi nekoliko razloga zašto se Prvi svjetski rat nalazi u sjeni američkog sjećanja:

I. Kratak angažman Amerikanaca u ratu – Amerikanci su ušli u rat u travnju 1917. pa su tako američki vojnici sudjelovali u svjetskom ratu otprilike godinu i pol. Ako se uzmu u obzir izuzetno teški uvjeti ratne svagdašnjice u kojima su boravili i američki vojnici, to itekako nije malo vremena. Međutim, u usporedbi s drugim ratovima u kojem je SAD sudjelovao i s vremenom koliko je Prvi svjetski rat trajao i koliko su druge države sudjelovale u njemu, SAD je ipak relativno kratko aktivno sudjelovao u Velikom ratu. Također treba napomenuti kako je SAD u ratu više percipiran kao pomoć nego kao Saveznik.

II. Broj američkih žrtava u ratu – SAD je u ratu izgubio 116.516 vojnika, a dodatnih 204.002 je ranjeno te 3.350 nestalo. Naravno, to nikako nije malo, ali u usporedbi s gubitcima drugih zaraćenih država u ratu i u usporedbi s američkim žrtvama u drugim ratovima (otprilike 655.000 žrtava Američkog građanskog rata i 405.399 žrtava Drugog svjetskog rata), gubitci u Prvom svjetskom ratu su mnogostruko manji.

III. Udaljenost od SAD-a – čak je i George M. Cohan skladao pjesmu govoreći gdje se od SAD-a vodio Prvi svjetski rat: Over there. Za razliku od europskih civila, američki civili nisu ni vidjeli ni čuli tutnjeve topova s fronta koji je bio jako daleko – oni su proživjeli rat samo kroz kulturnu reprezentaciju.

IV. Neuklapanje rata u narativ američkog nacionalnog napretka – Alice Kelly na kraju navodi još jedan razlog pada Prvog svjetskog rata u sjenu američkog sjećanja citirajući svjetski poznatog američkog povjesničara Jaya Wintera: It is difficult to find a narrative that is sufficiently heroic for the First World War to compete with the big wars that came before or after. The 1917 to 1918 war does not fit into a story either about the long road to racial equality or about the emergence of America as a hegemonic power.

Kulturna produkcija o Prvom svjetskom ratu

Kulturna produkcija tijekom i nakon Prvog svjetskog rata izuzetno je bitna upravo zato što je američkoj javnosti rat bio jako daleko i praktički sve što je američka javnost znala o ratu, znala je iz propagande i kulturne produkcije. Ulaskom u rat američka kultura je svojevrsno mobilizirana kako bi generirala javnost i pripremila ju za rat. Woodrow Wilson je u travnju 1917. osnovao Committee of Public Information kako bi mobilizirao širu javnost za rat na čelu s američkim novinarom, političarom i državnim službenikom Georgeom Creelom. On je kasnije najbolje opisao rad CPI-ja: There was no part of the Great War machinery that we did not touch, no medium of appeal that we did not employ. The printed word, the spoken word, the motion picture, the telegraph, the cable, the wireless, the poster, the sign-bord – all these were used in our campaign to make our own people and all other peoples understand the causes that compelled America to take arms. Za mobilizaciju šire javnosti se upotrebljavalo apsolutno sve – od postera i novina do anti-njemačkih crtića za djecu.

Poster s najavom govora Four Minute men

Tijekom takve propagandne kampanje diljem SAD-a je poslano 75.000 volontera koji su držali govore pod nazivom Four Minute Men kojih je tijekom 1917. i 1918. bilo čak 755.000, a sve u svrhu opravdanja ulaska SAD-a u rat. Čak je i Charlie Chaplin u travnju 1918. pred 20.000 Amerikanaca promovirao takozvane Liberty Loans za pomoć u ratu, a vlastitim je sredstvima napravio i filmove The Bond i Shoulder Arms u istu svrhu.

Preporuke za čitanje:

Kelly, Alice. „Over there: rethinking American First World War literature and culture.“ First World War Studies, 183-201.

Axelrod, Alan. Selling the Great War: The Making of American Propaganda. New York: St. Martin’s Press, 2009.

Ross, Stewart H. Propaganda for War: How the United States Was Conditioned to Fight the Great War of 1914-1918. New York: Progressive Press, 2009.