Sveislamski kongres 1931.
Bosansko-hercegovački muslimani aneksijom 1908. godine bivaju izdvojeni iz većinski muslimanske zemlje te pripojeni kršćanskoj Austro-Ugarskoj. Osjećaj izoliranosti intenzivirala je velika geografska udaljenost od nekadašnje matice Turske, koja je bila jedina jaka muslimanska država koja bi ih mogla zaštiti. S obližnjim su Albancima dijelili vjeru, ali ne i jezik. Nepovjerenje i strah prema novim vlastima te osjećaj prepuštenosti samima sebi uzrokovali su masovno iseljavanje u Tursku.
Nestanak kalifata te sve organiziranija židovska emigracija u Izrael potaknuli su palestinske vjerske i političke vođe na povezivanje muslimana diljem svijeta. U tu je svrhu veliki jeruzalemski muftija Amin el-Husseini 1931. godine sazvao Sveislamski kongres. Teme su bile raznolike – od osnivanja islamskog sveučilišta u Jeruzalemu, položaja svetih mjesta do osude cionizma. Pozvao je delegate iz cijeloga islamskog svijeta. Iz Kraljevine Jugoslavije došli su predsjednici Ulema-medžlisa u Skoplju i Sarajevu Vejsil ef. Ališan i Salim ef. Muftić. Osim vjerskih predstavnika, na kongresu su prisustovali i uglednici dr. Mehmed Spaho, Uzeir-aga Hadžihasanović i Hasan-aga Nezirhodžić.
Kongres kojim je predsjedao El-Husseini, održan je u Jeruzalemu od 7. do 17. prosinca 1931. Bošnjaci su sudjelovali u radu pojedinih odbora. Hamid ef. Muftić, muderis iz Žepča, bio je član Odbora za poziv i upute, dok je Mehmed Spaho bio u Odboru za kulturu i islamsku zajednicu. Najvišu funkciju obnašao je Salim ef. Muftić koji je odabran u Izvršni odbor kongresa.
Ovaj kongres prvi je skup na kojem su iznešeni politički problemi i stavovi muslimana iz cijelog svijeta. Za Bošnjake je zasigurno imao posebno značenje jer su sudjelovanjem na ovom međunarodnom skupu dali sebi značaj te skrenuli pažnju islamskog svijeta na svoje postojanje.
El-Husseini je uživao veliki ugled među muslimanima BiH. Njegova domovina Palestina u tom je razdoblju pod britanskom vlašću te on Britance vidi kao okupatore. Godine 1936. radi protubritanskih aktivnosti izdan je nalog za njegovo uhićenje, ali spašava se bijegom u Irak, a poslije Siriju. Iduće godine uspostavlja veze s njemačkim konzulatom u Jeruzalemu koji će iskoristiti 1941. godine kada se, nakon kraćeg boravka u Italiji, preseljava u Berlin.
Muftijin posjet Sarajevu 1943.
El-Husseini je bosansko-hercegovačke muslimane smatrao predstražom islama te sponom Istoka i Zapada. Politički značaj i popularnost koju je jeruzalemski muftija imao među Bošnjacima nastojao je iskoristiti Himmler koji je u ožujku 1943. godine organizirao posjet el-Husseinija NDH. U Zagreb je muftija stigao 1. travnja u pratnji dvojice SS časnika te Mile Budaka. Dočekali su ga Džafer Kulenović, potpredsjednik vlade, Andrija Artuković, ministar unutarnjih poslova, Mirko Puk, ministar pravosuđa i bogoštovlja, te predstavnici Ministarstva vanjskih poslova i islamske zajednice. Muftija se u Zagrebu zadržao dva dana, nakon čega je posjetio Banja Luku. Najdulje, čak sedam dana, zadržao se u Sarajevu, nakon čega se preko Zagreba vratio u Berlin.
Za vrijeme posjete sastao se s mnogim predstavnicima muslimana iz političkoga, kulturnog i vojnog života. Govore je održao u Banja Luci i Sarajevu. Pravi razlog dolaska bila je promidžba osnivanja (13. SS Handžar) bosansko-hercegovačke SS divizije. Muftija je izjavio da je borba protiv komunizma sveta dužnost muslimana. Duže razgovore s muftijom, o autonomiji BiH unutar NDH, vodio je Hadžihasanović. Novi susret uslijedio je krajem 1943. godine kada su Šefkija Behmen i Kasim ef. Dobrača putovali u Berlin kako bi kod el-Husseinija agitirali za autonomiju BiH. Zbog svoje uloge u formiranju SS divizije el-Husseini se od 1945. do 1952. godine nalazio na jugoslavenskom popisu ratnih zločinaca.
Prihvat izbjeglica u Siriji
Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata tisuće vojnika NDH i njihovih obitelji nalazile su se po izbjegličkim kampovima pod kontrolom Saveznika. Arapska liga pisala je svim arapskim zemljama urgirajući za jugoslavenske izbjeglice u Italiji. Sirija je u travnju 1947. zatražila transfer osam tisuća jugoslavenskih muslimanskih izbjeglica iz Italije na svoj teritorij. Sirijska, tek osnovana, država trebala je iskusne vojnike za nadolazeći rat s Izraelom.
U ožujku 1948. godine agenti arapskih zemalja u izbjegličkim su kampovima u Italiji za vojnu službu vrbovali muškarce između dvadeset dvije i trideset dvije godine starosti. Nudili su financiranje puta do arapskih zemalja i financijsko zbrinjavanje obitelji u zamjenu za služenje u državnoj vojsci najmanje jednu godinu. Početkom ožujka već je tristotinjak izbjeglica (Hrvata, Bošnjaka, Albanaca) bilo u Egiptu i Siriji, a devedeset Hrvata i Bošnjaka čekalo je na transfer u Napulju. Agent koji je regrutirao bio je poznat pod imenom Jamil. Prebacivao je izbjeglice pomoću organizacije Orient Press u vlasništvu velikog muftije el-Husseinija. Dio izbjeglica je premješten uz odobrenje Međunarodnog odbora za izbjeglice (The International Refugee Organization – IRO), dok je dio Italiju napustio pomoću krivotvorenih putovnica.
El-Husseini je organizirao prebacivanja Hrvata i Bošnjaka iz Italije u arapske zemlje kako bi se borili u Vojsci Svetog rata (Jaysh al-Jihad al-Muqaddas) koju je predvodio njegov nećak Abd al-Qadir Husseini.
Kontakti su nastavljeni i nakon okončanja Arapsko-izraelskog rata. U svibnju 1951. godine održana su vijećanja Arapske lige u Damasku na kojima je prisustovao el-Husseini. Za vrijeme njegova boravka u Siriji posjetili su ga brojni bosansko-hercegovački muslimani, a u stanu dvojice najuglednijih uzvratio je posjet. Tijekom posjeta Libanonu u studenom 1953. ponovno se susreo s predstavnicima jugoslavenskih izbjeglica Šefkijom Muftićem i Asafom Karajevićem. S vremenom je suradnja velikog muftije s bosansko-hercegovačkim muslimanima zamrla.
