Tizian Raspor

Magistar moderne i suvremene povijesti. Trenutno pohađa jednogodišnji magisterij iz Komparativne historije na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti (CEU). (Zlo)upotrebljava povijest na svakodnevnoj bazi.

Vijetnamski rat, najkrvaviji sukob druge polovice 20. stoljeća, rezultirao je gubitkom između 2 i 3 milijuna ljudskih života. Broj američkih žrtava iznosi oko 58 000, što znači da na jednu američku žrtvu dolazi 40 vijetnamskih. Bez obzira na asimetriju u brojkama, Vijetnamski rat oduvijek je percipiran kao američka tragedija i vojni poraz. U prilog tom argumentu svjedoči i nova knjiga „Vietnam: An Epic Tragedy, 1945-1975“ Maxa Hastingsa, dugogodišnjeg reportera BBC-a koji je i sam svjedočio događajima u Vijetnamu, u ulozi reportera. Iako u samoj knjizi Hastings istražuje i političku te diplomatsku povijest samog rata, fokus je na usmenim svjedočanstvima pripadnika obiju zaraćenih strana, što ovo djelo čini kombinacijom velikog narativa i opisa doživljenih iskustava s bojišnice. Naposljetku, kontinuirani Hastingsov interes za vojne teme nastavlja se ovom monografijom , pa se sama knjiga može shvatiti kao knjiga o vojnicima za vojnike.

Tragedija Vijetnamskog rata

Da bismo shvatili tragediju Vijetnamskog rata potrebno je obratiti pozornost na događaje u Drugom svjetskom ratu i neposrednom poraću, uzevši u obzir težnju francuskih vlasti za očuvanjem kolonijalnog statusa. Sjedinjene Američke Države isprva su pomagale materijalnim i logističkim sredstvom, do konačnog poraza Francuza kod Dien Bien Phua 1954. U strahu da će vakuum ispuniti Viet Minh, koalicija za neovisnost Vijetnama predvođena komunistima, angažman SAD-a u ratu povećao se u brojčanosti i intenzitetu. Američka vanjska politika vođena tzv. Domino teorijom, prema kojoj bi dolazak komunista na vlast u jednoj zemlji rezultirao širenjem „nepoželjne“ ideologije u susjedne zemlje, željela je ograničiti utjecaj komunista predvođenih Ho Chi Minhom na sjever Vijetnama. S druge strane, Južni Vijetnam trebao je slijediti primjer Južne Koreje i transformirati se u zemlju slobodno-tržišne ekonomije.

Domino teorija prema kojoj je vođena američka vanjska politika

Međutim, mnoge su stvari pošle po krivu iz perspektive SAD-a. Od oslonca na korumpiranog predsjednika južnog Vijetnama Diema, do postepenog gubitka vjere u mogućnost pobjede u vojnom sukobu, kao i kulturološkog jaza u samom SAD-u te oštrih društvenih podjela izazvanih ratom. Surovu atmosferu s bojišnice najbolje dočaravaju intervjui s američkim vojnicima prisutni u knjizi, a koji svjedoče o potpunom gubitku morala, rasnoj segregaciji među trupama, kao i o raširenoj uporabi droge i opojnih sredstava (svaki peti američki vojnik konzumirao je heroin, a gotovo svaki marihuanu).

Američke neuspjehe Hastings pripisuje pogrešnom pristupu američkih vlasti koji su sukobu pristupili isključivo s vojne strane i fokusirali su se na vojno rješenje. S druge strane, piše Hastings, (ni)malo truda nije uloženo u dijalog s domicilnim stanovništvom te pristup problemu iz političke, kulturološke i ekonomske perspektive samih Vijetnamaca. Sukus pogrešnog pristupa prema kojem se strukturalni problemi rješavaju oružjem Hastings ilustrira kroz metaforu o američkom pristupu koji „koristi bacač plamena za rezanje živice“. Američka politika provođena na terenu u Vijetnamu rezultirala je time što je legitimirala vijetnamske komuniste kao osloboditelje, iako sam autor opisuje rat kao konflikt u kojem nema „pozitivnih likova“. Razlog tomu jest taj što su Vietcong i regularne trupe sjeverno-vijetnamske vojske provodile nemilosrdnu politiku prema onom dijelu stanovništva koji je odbio stati na njihovu stranu.

Nikada naučena lekcija

Za razliku od Drugog svjetskog rata u kojem je svaka američka žrtva bila opravdana jer je pridonijela pobjedi dobra nad zlom, percepcija Vijetnamskog rata dijametralno je suprotna. Ono što još više brine jest da lekciju iz Vijetnama SAD odbija naučiti. Jer kako drugačije objasniti pristup koji unatoč tomu što nije rezultirao željenim ishodom, ponovio se u kasnijim intervencijama poput Afganistana ili Iraka gdje su se strukturalni i institucionalni problemi rješavali zveketom oružja. Počevši od Vijetnamskog rata, u američkom i globalnom stanovništvu pobudila se skepsa (najblaže rečeno) prema pravu SAD-a da moralno i politički predvodi svijet. Lekcije koje nisu usvojene u Vijetnamu američke vlasti i dalje skupo plaćaju.

Preporuka za čitanje:

Max Hastings: „Vietnam: An Epic Tragedy 1945-1975“ (2018.)

Facebook Comments