Vinko Drača (1989) doktorand je na Modernoj i suvremenoj povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje pod mentorstvom Ide Ograjšek Gorenjak i Željke Matijašević izrađuje disertaciju „Psihijatrijski diskurs u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća“.


Sudjelovao je na znanstvenim skupovima u Zagrebu („Zagorkini dani 2016.“ i „Zagorkini dani 2017.“. Desničini susreti 2017. i 2018. godine), Beogradu („Migrations in Visual Culture“, „Creating Memories in Early Modern and Modern Art and Literature“) i Ljubljani („Selfologija“ „Simbozij“). Organizator je međunarodne doktorandske konferencije „Revolutions and Upheavals in History“ i član organizacijskog odbora ISHA-ine konferencije „(Re)making Europe“. Radove je objavljivao u časopisima „Historijski zbornik“ i „Radovi zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog Fakulteta u Zagrebu“ te u zbornicima navedenih skupova.

Kaže kako od povjesničara cijeni Roya Portera, Natalie Zemon Davies te od domaćih, Zrinku Blažević, Idu Ograjšek Gorenjak i Tvrtka Jakovinu. Ipak, smatra kako je nepravedno isticati pojedince jer je njegov matični Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu pun različitih pristupa te ga upravo to čini odličnim odsjekom. Voli i književnost, naročito znanstvenu fantastiku, a osnovao je i književni klub SF-a i fantastične književnosti na FFZG-u.

Vinko Drača u je razgovoru pričao o nekoliko svojih radova u kojima se bavio psihijatrijskim diskursom u Hrvatskoj na temelju medicinske dokumentacije iz Zavoda za umobolne u Stenjevcu. U prvom od radova, „Stenjevačka Ofelija“ Ana Schier: rod i duševna bolest u Hrvatskoj na prijelazu stoljeća, objavljenom u: Kamen na cesti: Granice, opresija i imperativ solidarnosti. Radovi sa znanstvenog skupa „Marija Jurić Zagorka – život, djelo, nasljeđe / Preko granica: opresija i imperativ solidarnosti“ održanog 25.-26. studenog 2016. u sklopu 10. Dana Marije Jurić Zagorke (Centar za ženske studije, Zagreb, 2017.), autor koristi studiju slučaja krojačice Ane Schier koji je opisan u sedmom broju Liečničkog viestnika iz 1905. godine kako bi istražio prožimanje između predodžbi femininosti i predodžbi duševnog oboljenja.

Stenjevačka Ofelija

„Ana Schier koja je u to vrijeme živjela u Budimpešti i radila kao krojačica, optužila je Otiliju Magnani, koja je starom Škertu vodila kućanstvo, i njenu kćer Mariju, „da su ukrale otcu štedioničku knjižicu i da su ga otrovale arsenikom koji su dobile od poštanskog činovnika Ljudevita Wuchse Marijinog zaručnika i poslije supruga“ . Ana Schier je očito uživala reputaciju nekonvencionalne žene: stara trideset i sedam godina, skromne naobrazbe ( četiri godine školovanja u Josipovcu), živjela je rastavljena od zakonitog supruga, zarađivala sama, kao što je i u vrijeme kad je primljena u Stenjevac bila već sedam mjeseci trudna s izvanbračnim djetetom.“

Strah i rod unutar stenjevačkih zidova

Drača je govorio i o radu „Strah i rod unutar stenjevačkih zidova: zapisi o strahu u povijestima bolesti pacijenata i pacijentica Zavoda za umobolne u Stenjevcu na prijelazu stoljeća“ koji će biti objavljen u Radovima sa znanstvenog skupa „Marija Jurić Zagorka“ održanih 2017. godine. U članku je analizirao slučajeve 36 pacijentica kojima je u medicinskog dokumentaciji zabilježen strah. Ponajviše se javlja strah od nasilja (31 slučaj), ali i strah od natprirodnog (23 slučaja), strah od neimaštine (tri slučaja), strah od smrti (jedan slučaj).

“Slučaj Mare, osamnaestogodišnje švelje koja je u zavodu boravila između lipnja i listopada 1880., govori o suprugu koji ju zlostavlja. Ono što je indikativno za ovaj slučaj je činjenica da ovdje zlostavljanje od strane supruga nije ono što je navedeno kao uzrok Marine bolesti, već se kao problem iznose njezine burne reakcije na obiteljsko zlostavljanje kojem je bila izložena. Psihijatri druge polovice devetnaestog stoljeća bili su obrazovani u evolucionističkoj paradigmi koja je poricala isključivo psihološke uzroke duševnih poremećaja. Iako su šira javnost i kotarski liječnici nekad znali dovesti u vezu ekstremne situacije poput psihičke traume i zlostavljanja s duševnom bolešću, psihijatri su takve uzroke smatrali sekundarnima, dok je ključnu ulogu imao hereditet i patološke fiziološke promjene na mozgu, u onim trenucima kad su se te promjene mogle dokazati. Mara je takonakon poboljšanja stanja vraćena na kućnu njegu svojem suprugu, što upućuje na činjenicu da njezini liječnici nisu smatrali zlostavljanje koje je iskusila problematičnim po njezino psihičko zdravlje. (…)

Sličnu svrhu imaju i strahovi vezani uz korištenje elektriciteta, odnosno magnetiziranja. U deluzijskim iskazima pojedinih pacijentica magnetske i električne sile kojima muškarci upravljaju njihovom voljom upravo zauzimaju ključno mjesto. Kako tehnologija postaje sve većim dijelom svakodnevice, broj štićenica koje se pozivaju na magnetizam raste.  Julijana P., supruga radnika liječena 1914., govorila je da ju susjedi magnetiziraju i piju joj krv noću, te je tako kombinirala strah od magnetičke hipnoze s folklornom predajom o vampirizmu. (…) Sličnu, elaboriranu deluziju imala je Tereza, sluškinja iz Bjelovara. Ona je govorila o mladom “rittmeisteru” iz Graza koji je upravljao njenim tjelesnim potrebama neke vrste satnog mehanizma: “On ju progoni, sluša, zna njezine misli, ona mora govoriti ono, što on misli, može njezino tijelo micati kako hoće i to sve pomoću  nekakvog hoeraparata. On joj napravio’Schuttelfroit‘poslije kog je morala mnogo urinirati. On joj napravio da je morala rukom na spolovilo”

Semiotics of paranoia

Naposljetku, Drača je govorio i o radu „Semiotics of paranoia: Symbols of Oppression in 19th century mental patients“ objavljenom u zborniku 10:01 Simbozij. Zbornik 10 kulturološkega simbozija (Ljubljana 2017.) u kojem analizira dva slučaja paranoje i shizofrenije, jednog bivšeg vojnika s područja Vojne krajine te drugog, studenta filozofije.

“If M.M.’s case presents us with the reaction of the insecure Self to changes in the regional administration, the case of I.M. provides us with a different typology of paranoid – in his case, we are clearly confronted with the alienated Self and the »bad me paranoid”. However, their differences fade when we identify similarities of the persecutory worlds they are constructing. In a way, it seems that the agents of their persecutions symbolize the disciplinary power of the modern society; these agents act in a conspiratorial and non-personalized way, making their power dispersed and invisible. They are always metaphorically represented as proxy agents of state’s political authority (whether as educated bureaucrats or as police detectives). This perception draws its roots from particular historical circumstances – in the case of M.M., this was the demilitarization of the Croatian Military Frontier, while in the case of I.I., the historical processes that made the emergence of the super-ego possible. In a way we can say that sometimes, paranoid discourses can be read as suppressed narratives that present relations of power in a different light.”

Više o istraživanjima Vinka Drače pronađite u navedenim zbornicima i poslušajte u razgovoru.

Umjetnici u Stenjevcu: Vladimir Vidrić, Ante Kovačić, Slava Raškaj