Tekst u nastavku predstavlja tek dio razmišljanja o položaju javne povijesti u današnjem društvu te tek zagreba površinu izazova i mogućnosti koje predstoje „novoj (digitalnoj) generaciji povjesničara“. Izvorno je nastao kao završni esej za kolegij Javna povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pod izvodbom prof. Branimira Jankovića. Riječ je o kolegiju koji – barem koliko mi je poznato – prvi otvara pitanje javne povijesti za hrvatske studente tijekom njihove profesionalne naobrazbe. Tekst ujedno predstavlja svojevrsni „program“ i ideje koje bih – kao urednik Povcasta – htio prenijeti na čitatelje: historiografija ne postoji „radi sebe same“ u vakuumu, ona je tek jedno mjesto na kojem „nastaje“ povijest, a za modernog povjesničara „ex cathedra“ pristup više nije dovoljan.
ŠTO JE JAVNA POVIJEST?
Javna povijest disciplina je koju je teško definirati. Iako ima onih koji smatraju da je riječ o jednoj od subdisciplina historiografije, možda bi bilo najbolje govoriti o interdisciplinarnom području koje spaja razne elemente historiografije, arheologije, etnologije i drugih srodnih društveno-humanističkih znanosti s tehnologijom, turizmom, književnošću i umjetnošću, te ovaj amalgam uklapa u jedan širi društveno-kulturni okvir. Takvim shematiziranjem, budući da je pravu definiciju još uvijek nemoguće izvesti, dobivamo širi okvir onoga čime se javna povijest bavi – najjednostavnije rečeno, odnosom između društva i povijesti.
Kako ljudi percipiraju povijest, što ona znači za njih u sadašnjosti, kako povijest u javnoj sferi oblikuje našu sadašnjost, a posebno naše identitete, kako se povijest (zlo)upotrebljava u javnosti te, za nas možda i najvažnije, koju ulogu povjesničari imaju u širem društvenom kontekstu? Ovo su tek neka pitanja kojih se javna povijest dotiče, a kako je cjelokupnu aktivnost ovoga veoma interdisciplinarnog područja nemoguće svesti na nekoliko kartica teksta fokusirat ćemo se na ključne izazove i mogućnosti javne povijesti.
KOLEKTIVNO PAMĆENJE I DRUŠTVENI NARATIV
Još je davne 1902. godine Hugo von Hofmannsthal prvi upotrijebio sintagmu kolektivno pamćenje kako bi objasnio fenomen koji će 20-ak godina kasnije detaljnije proučiti Maurice Halbwachs. Iz ovih istraživanja izveden je zaključak da je pamćenje društveni, a ne isključivo individualni fenomen. Komemoracije različitih događaja ovise o tome koja skupina ih komemorira i zašto – jedna skupina (bilo vjerska, etnička ili dr.) može imati jedno kolektivno pamćenje koje ponekad ima i jednako snažnu „protutežu“ koju bismo mogli nazvati kolektivno protupamćenje. Protusjećanje je uočeni fenomen u kojem pojedinci imaju vlastita viđenja prošlosti, odnosno kako ga definira Foucault, prostor gdje subjektivitet pojedinca iskazuje otpor prema službenim verzijama historijskoga kontinuiteta te se tako uvijek iznova realizira kao subjektivitet. Držeći to na umu u nekim slučajevima mogli bismo govoriti o postojanju veće skupine istomišljenika koji se – naročito zahvaljujući internetu i drugim tekovinama modernog doba[1] – lako povezuju te razvijaju čak i vlastite sustave znakova, simbola, praksi, komemoriranih datuma, mjesta i sl., tj. doista stvaraju jedno kolektivno protupamćenje. Takvih slučajeva ima mnogo – na svjetskoj razini jedan od poznatijih sigurno je fenomen Sj. Irske/Irske, a ništa manje intenzivan nije niti naš „domaći“ javni prostor u kojemu paralelno postoje (najmanje) dva narativa o manje-više svakoj kontroverznoj epizodi (novije) hrvatske povijesti.
Treba li se komemorirati žrtve Jasenovca ili pak žrtve Bleiburga? Treba li uvažavati i prezentirati krivnju hrvatske strane u Domovinskom ratu ili se to smatra „uvredom“ borbe za slobodu? Ovim pitanjima dotaknuli smo se jednog od nekoliko pojmova bitnih za javnu povijest, a riječ je o konfliktu narativa, koji i sam proizlazi iz pitanja o autentičnosti povijesnog prikaza u javnom prostoru.
Iako povjesničari trebaju igrati važnu ulogu u dijalogu „sukobljenih“ strana, ne smije se izgubiti iz vida da je historiografija tek jedan od načina gledanja na prošlost. Historiografija, tj. povijest kao dio sintagme „javna povijest“, u javnu sferu tako prenosi i jednu vlastitu inherentnu manu koju su – naročito u vrijeme postmodernizma – istaknuli mnogi autori (poput Keitha Jenkinsa), a to je da ne postoji jedan autentičan prikaz prošle zbilje. Historiografija je zapravo skup različitih narativa koje tvore povjesničari kao osobe u velikoj mjeri uvjetovane sadašnjošću. Ideja o postojanju jednog autentičnog prikaza prošlosti zrcali se u cijelom nizu primjera, a ne samo u sukobljavanju narativa oko kontroverznih tema. Tako se, primjerice, filmovi, knjige, stripovi i video igre (ali i ostali oblici izražaja koje bismo kao širok skup mogli okupiti pod pojmom „umjetnost“) često valoriziraju isključivo pod pitanjem je li ovaj prikaz povijesno točan?
HISTORIOGRAFIJA – TEK JEDNO MJESTO STVARANJA POVIJESTI?
Ljepota povijesti je u međuovisnosti i „igri“ znanosti i umjetnosti.
Misao je to Catherine Clinton – povjesničarke i autorice Booth-a, stripa inspiriranog prošlošću – koja možda najbolje sažima sve čari, ali i izazove historijskog zanata i javne povijesti. Biti dobar povjesničar ne znači biti samo dobar istraživač, već i dobar umjetnik (bilo da je riječ o književniku, crtaču ili u novije vrijeme, primjerice, digitalnom umjetniku). Povijesni filmovi, stripovi, glazba itd. moraju se proučavati kao zasebna forma, svaka sa svojim posebnostima i zakonitostima. Tako, primjerice, režiseri i producenti u povijesne priče ubacuju nove radnje i drame, a tamo gdje one u izvorima već postoje često ih dodatno „pojačavaju“. Glazbenici, poput primjerice metal benda Sabaton, (pre)naglašavaju surovost rata i razaranja kako bi dobili dobru i „snažnu“ pjesmu. Književnici ili autori stripova susreću se s izazovom stavljanja misli i riječi u „glavu“ i „usta“ stvarnih povijesnih likova koje nastoje prezentirati na novi i zanimljiviji način. Trebamo biti svjesni da akademska povijest (historiografija) i povijest u umjetnosti imaju različite premise, različite zakonitosti te u konačnici, najvažnije, i različitu svrhu.
Pojedini teoretičari spremni su čak otići toliko daleko i otvoriti pitanja poput postoji li uopće razlika između dva narativa koje stvaraju dva povjesničara i dva narativa koja stvaraju filmski producent (ili drugi umjetnik) i povjesničar? Sličnog je mišljenja bio i Hayden White kada je iznio misao da filmovi predstavljaju tek drugačiji selektivni i kreativni način prikazivanja prošlosti (tj. drugačiji nego povjesničarski). Dakle, ključna je ideja da se umjetnička djela ne smije prosuđivati na temelju njihove „točnosti“ (tj. preklapanja s akademskim narativima) – uostalom takav kriterij vrednovanja za sobom ponovno vuče pitanje s kojim od više različitih historiografskih narativa se umjetnički prikaz treba preklapati da bi ga se smatralo „točnim“?
POPULARIZACIJA POVIJESTI U JAVNOM PROSTORU
Treća velika mogućnost koja se otvara javnim povjesničarima jest pitanje popularizacije povijesti. Ranije spomenuti izražaji kao glazba, film (naročito dokumentarni film), književnost i sl., već su „tradicionalni“ mediji popularizacije prošlosti. Moderno doba otvara nam i nove mogućnosti – primjerice, digitalizacija i vizualizacije prošle zbilje.
Već smo istaknuli kako su povjesničari htjeli-ne htjeli dio javnog prostora jer njihova disciplina utječe na cijeli niz sadašnjih faktora koji su važni za „obične ljude“. Pisanje povijesti oduvijek ne znači ništa ako nema čitatelja koji bi napisani tekst pročitao – ista je stvar i danas, samo što „čitatelj“ sve više postaju „slušatelj“ ili „gledatelj“. Razne 3D rekonstrukcije i svijet virtualne stvarnosti, pa čak i video igre, omogućavaju ljudima da bliže osjete i vide prošlost – kako je bilo hodati antičkom Pulom ili kako su izgledale srednjovjekovne utvrde? U slučaju približavanja prošlosti današnjim ljudima čini se da doista vrijedi stara poslovica slika vrijedi više od tisuću (napisanih) riječi. Slično bi se moglo reći i za doživljaj na vlastitoj koži – tj. za historical reenacment (povijesno uprizorenje ili oživjela povijest). Razni povijesni sajmovi – kojih i u Hrvatskoj ima nekoliko (primjerice u Koprivnici ili Konjščini) – omogućuju ljudima da vlastitim rukama isprobaju mljeti žito kao što su to radili srednjovjekovni seljaci; da isprobaju presti kao što se nekada prelo ili pak da kušaju hranu koja se nekad jela, a poseban interes na sajmovima izazivaju i stara alkoholna pića – popiti „gusto“ domaće pivo kao što se nekad pravilo.
Spajanjem vizualizacije i „oživljavanja“ povijesti s dobrom pričom i prikladnim mjestima – tj. mjestima kulturne baštine – stvara se i odlična mogućnost za razvoj turizma – kao što to pokazuje uspješni primjer razvoja afričkog turizma povezanog s tzv. „prekoatlantskom trgovinom robljem“. No, isti slučaj također pokazuje zašto je potrebno da povjesničari budu angažirani u takve projekte – naime, kako Ana Lucia Araujo ističe, takvi projekti često imaju propust da prenaglašavaju jednu stranu priče. U konkretnom slučaju riječ je o naglašavanju patnje Afrikanaca pod jarmom Europljana, a pritom se potpuno zanemaruje uloga same afričke populacije i afričkih vladara koji su uglavnom svojevoljno surađivali s trgovcima kako bi ostvarili gospodarsku dobit. Sličnih bi se primjera našlo i u hrvatskoj povijesti, posebno onoj recentnijoj.
Povjesničari bi, dakle, trebali poslužiti kao medijatori i poticatelji dijaloga između različitih narativa – postoji cijeli niz primjera, od muzeja do javnih panela, koji pokazuju kako je moguće stvoriti prostor koji će uvažavati različite skupine i kontekstualizirati prošle događaje – a multiperspektivnost bi trebala biti nit vodilja u proučavanju i prezentaciji prošlosti. Cjelokupna aktivnost popularizacije povijesti tako ide ruku pod ruku s radom povjesničara – s jedne strane otvaraju se potencijalna radna mjesta i mogućnosti razvoja malih zajednica u veća turistička središta, a s druge strane povjesničari „izlaze iz kabineta“ i „ulaze među ljude“, gdje im je, zapravo, i mjesto. Kako je to dobro sažeo Thomas Cauvin, komentirajući uspješan primjer dijaloga ostvarenog u muzejskom prostoru Sjeverne Irske:
Povjesničari ne bi trebali vidjeti sebe kao donositelje katarze ili misionare istine. Povjesničari moraju raditi zajedno s javnošću!
ULOGA POVJESNIČARA U JAVNOM PROSTORU
Za kraj bismo se dodatno osvrnuli na ranije iznesenu misao da povjesničari nužno moraju biti dio javnosti i da bi svaki povjesničar barem do neke mjere trebao biti i javni povjesničar. Što točno mislimo pod tim? Prije svega potrebno je poznavati popularne van-historiografske diskurse o području kojima se povjesničar bavi jer, htjeli oni to ili ne, ti diskursi značajno utječu na to kako njihovo čitateljstvo percipira prošlost. Uzmimo jedan primjer koji obuhvaća čak dva takva diskursa – film i video-igre. Riječ je o pitanju prezentacije Sparte, a kojeg se dotiče i Jeremiah McCall na primjeru igre Rome: Total War, no isto se može primijeniti na većinu igara antičko-grčko-rimske tematike.
Naime, u popularnoj kulturi živi ideja o Spartancima kao velikim i neustrašivim ratnicima. Takva ideja – a koja je zapravo odličan primjer za dokazati kako razni „povijesni“ mediji međusobno utječu jedan na drugoga – dodatno je zacementirana kultnim filmom 300. Pod utjecajem popularne kulture i filmova mnogi igrači igre Total War žele okusiti kako je to biti Spartanac, igrati ulogu Sparte. Ovdje dolazimo do problema – naime, Sparta u 5. st. pr. Kr. i Sparta u kasnijim stoljećima (u koja se uglavnom smještaju popularne igre antičke tematike) nisu ista stvar. No, usprkos tome što je Sparta u 3. ili 2. st. pr. Kr. tek sjena svoje stare slave, mnogi „developeri“ odlučuju je prikazati kao snažnu državu ratničkog karaktera upravo kako bi pridobili publiku.
Ovaj primjer tako zrcali dvojaku problematiku – je li važnije napraviti zanimljivu igru (ili film, pjesmu, strip…) koja je pristupačna svima ili je važnije držati se (takozvane) povijesne istine? Čini se da ne postoji konačan odgovor te da će zauvijek postojati dvije krajnosti između kojih se nalazi cijeli spektar pogleda na ovo pitanje. Druga problematika izravnije se nadovezuje na odnos povjesničara i javnosti – naime, autori koji pišu o klasičnom periodu prošlosti moraju biti upoznati s popularnim mitovima i prezentacijama tog razdoblja – s jedne strane kako bi saznali što publiku zanima i o čemu želi čitati, a s druge da detektiraju „povijesne mitove“ (kako ih se popularno naziva) koje treba rasvijetliti.
Konačno, javnost nije tek prostor o kojemu povjesničar mora voditi računa pri pisanju svojih radova, već može poslužiti i kao izvor za njegov rad! Tako povjesničari u novije vrijeme, putem raznih, prije svega internetskih medija (ali slično se može reći i za oralnu historiju) prikupljaju mnoštvo podataka o tome kako publika reagira na određene prezentacije povijesti. Bilo da je riječ o forumima za raspravu o glazbi/video-igrama, recenzijama filmova na stranicama IMDb-a, komentara ispod YouTube videa ili pak cijelim web-stranicama i blogovima koji prezentiraju određene narative i viđenja – sve to predstavlja nepresušan izvor informacija za povjesničare.
Povijest je u konačnici, nemojmo zaboraviti, društveno-humanistička znanost kojoj je i mjesto među ljudima i u društvu. Dakako, neće svaki povjesničar biti aktivan u javnosti, ali je svakako pozitivan trend – kojem nadamo se pridonosi i ova stranica – što mnogi povjesničari shvaćaju svoju „društvenu ulogu“ i aktivno sudjeluju u javnom prostoru. Tako se historiografija otvara javnosti i okreće leđa svojevrsnom „akademskom elitizmu“ kojeg bismo mogli nazvati „historiografskim larpurlartizmom“ – ideji povijest radi povijesti, a ne povijest radi društva (ili za društvo).
„NA MLADIMA SVIJET OSTAJE“ – NOVA GENERACIJA POVJESNIČARA
Možemo zaključiti kako javna povijest ne samo da ima svoj prostor u današnjem svijetu, već je – kao interdisciplinarno područje koje povezuje mnoge društveno aktualne fenomene – postala neizbježno područje koje bi svaki povjesničar barem djelomično trebao poznavati. Moderno doba donijelo je sa sobom mnoge izazove – umnožavanje povijesnih narativa i lako pronalaženje istomišljenika putem interneta ugrozilo je autoritet klasičnog akademskog povjesničara.
Mnogi se u tome nisu snašli te neaktivnost povjesničara, ali i djelomični nemar za „slušanje“ društva, svakako čine važan dio procesa marginalizacije akademske historiografije. Prošla su vremena kada je „pero“ bilo jedini alat zanata – danas je neophodno poznavati i druge oblike izražaja i aktivno se uključiti u razne društvene aktivnosti koje populariziraju i približavaju povijest široj javnosti. U procesu kreiranja takve javne povijesti susreću se mnogi problemi, od kojih bih posebno istaknuo dva koja su inherentna našoj disciplini – pitanje autentičnosti narativa te, nadovezujući se na to, konflikta narativa.
Povjesničari ne bi trebali samo ex cathedra prozivati razne revizioniste ili pak izbjegavati društveno kontroverzne teme. Naprotiv, kao što mnogi slučajevi pokazuju, oni bi trebali „ući“ u društvo, pokrenuti dijaloge i diskusije, tražiti zajedničku nit i prezentirati različite narative u javnom prostoru služeći se svojim profesionalnim znanjem. Jednako kao što će uvijek postojati različite interpretacije unutar akademske javnosti, tako će i među širom javnosti postojati različita kolektivna sjećanja na prošle događaje.
Povijest je jedan od ključnih elemenata u formiranju nacionalnih i etničkih identiteta koji su od 19. stoljeća do danas važan faktor u samopoimanju velikog broja pojedinaca. Povjesničari, dakle, ne mogu stvoriti jedan narativ jer je to nemoguće, ali se moraju aktivirati u javnom prostoru i prezentirati različite narative te pokazati da postoji i druga (treća, četvrta…) strana priče i da stvari nisu crno-bijele.
U konačnici, smatram da je „javna povijest“ tek aktualizacija onoga što je oduvijek i trebala biti uloga povjesničara – samo što je, nažalost, ideja ostavite povijest povjesničarima prevladala. Dakako da između narativa koje kreiraju školovani i etablirani povjesničari, i onih koje kreiraju „laici“ postoji vidljiva razlika – što pokazuje i mnoštvo raznih revizionističkih platformi koje postoje na internetu i u javnom prostoru – te je upravo to jedan od razloga zašto bi se historiografske interpretacije, koncepti i narativi trebali napraviti pristupačnijima za zainteresiranu publiku! Možemo se samo nadati da će nove generacije povjesničara stati uz ideju da historiografija ne postoji radi sebe same u vakuumu, već da je ona sastavni dio sadašnjeg društva – jer ako u tome ne uspiju, narativi često revizionističkih Mr. Everymen-a će prevladati.
—————————————-
[1] Razni revizionistički narativi koje stvaraju, kako ih Carl Becker naziva Mr. Everyman (obični ljudi neizučeni u povijesni zanat), zahvaljujući internetu (forumima, Facebooku, YouTubeu…) svakodnevno dolaze do sve više ljudi. Zahvaljujući takvim trendovima sve više se stvara slika o tome kako akademski povjesničari nisu potrebni, da nepotrebno pametuju i da svaki pojedinac može spoznati „povijesnu istinu“ – ovakav razvoj, koji je nažalost vidljiv i u Hrvatskoj, trebao bi biti wake-up-call za povjesničare da izađu iz okvira akademskih članaka i stručnih monografija i potraže nove pristupačnije načine prezentacije svojih spoznaja.
Zapratite stranicu Javna povijest/Public History na Facebooku!
Preporuke za čitanje:
Ana Lucia Araujo. „Tourism and Heritage Sites of the Atlantic Slave Trade and Slavery“. U A Companion to Public History, ur. David Dean, 277 – 289. New York: John Wiley & Sons Ltd, 2018.
Elizabeth Paradis, Catharine Clinton. „Popularizing the Past through Graphic Novels: An Interview with Catherine Clinton, Author of Booth“. U A Companion to Public History, ur. David Dean, 125 – 135. New York: John Wiley & Sons Ltd, 2018.
Filip Šimunjak. “Odgovor Wikipedije na revizionizam hrvatske inačice.” Povcast.hr.
Jennie M. Carlsten, Fearghal McGarry, ur. Film, History and Memory. Basingstoke: Palgrave MacMillan, 2015.
Jeremiah McCall. „Video Games as Participatory Public History“. U A Companion to Public History, ur. David Dean, 405 – 417. New York: John Wiley & Sons Ltd, 2018.
Maja Brkljačić, Sandra Prlenda, ur. Kultura pamćenja i historija: izbor. Zagreb: Golden marketing, Tehnička knjiga, 2006.
Serge Noiret. „Digital Public History“. U A Companion to Public History, ur. David Dean, 111 – 125. New York: John Wiley & Sons Ltd, 2018.
Thomas Cauvin. „Public Historians and Conflicting Memories in Northern Ireland“. U A Companion to Public History, ur. David Dean, 419 – 431. New York: John Wiley & Sons Ltd, 2018.
