S otporom građana vratila se bila i epidemija, i to taman kada se činilo da je opasnost prestala. Tko se brinuo o bolesnima kada u gradu nije bilo liječnika i kako su restriktivne mjere tijekom dugotrajnih borbi s epidemijama izazivale otpor stanovništva?


Domaću je historiografiju u istraživanju povijesti zdravstva i epidemija kuge najviše zadužio dr. Gustav Piasek (1925.-2007.) čiji su brojni radovi o počecima zdravstvene skrbi, higijene rada i javnog zdravstva postali temeljem za istraživanja povijesti medicine. Piasek se pritom najviše bavio primjerom povijesti medicine u svom gradu, Varaždinu.

Tko se brinuo o bolesnima?

Hospitali za bolesne, stare i nemoćne

Prije bolnica, liječnika te uopće ljekarnika, hospital ili ksenodohij, institucija poznata i u ostatku svijeta, objedinjavala je socijalnu i zdravstvenu skrb. Uz djecu, stare i nemoćne primala je i bolesne građane.

U Varaždinu se prvi hospital spominje u 15. stoljeću i to u rukopisu u kojem neki Matija oporučno ostavlja svoj vinograd hospitalu. Par godina kasnije spominje se i Hans Schuster kao Spitalmaster. Vrlo vjerojatno se radi o istom hospitalu koji se kasnije nalazio u zgradi na uglu Franjevačkog trga i Uršulinske ulice, tj. na mjestu gdje je 1791. godine Franjo Herzer sagradio kuću danas poznatu kao palača Herzer. 

Herzer
Prvi hospital vjerojatno se nalazio na mjestu palače Herzer

Hospitalom je upravljao magister, tj. upravitelj, a postojao je i bolnički skrbnik koji je kao predstavnik magistrata upravljao hospitalom i imanjem. Ostatak službi obavljale su bolničarke koje su se morale zavjetovati na siromaštvo, pokornost, nevinost i služenje siromasima.

Baš poput građanina Matije koji je svoj posjed dobrotvorno ostavio hospitalu, isti primjer sljedili su i drugi građani. Hospital je posjede stjecao dobrotvornom ostavštinom građana ili u slučaju kada bi građanin umro bez nasljednika. Pritom bi taj imetak pripao gradu, a dio bi došao u posjed hospitala. Zbog te imovine, štićenicima hospitala mogao se pružiti i stan i hrana uz izuzetak odjeće koju su sami pribavljali.

DSC_0116
U 18. st. postojao je Veliki i Mali hospital kraj crkve sv. Florijana. Zgrada je nakon velikog požara 1776. godine bila potpuno uništena te je izgrađena nova koja se i danas nalazi na tom mjestu. Uz ovu zgradu, navodno je u gradu kasnije postojao još jedan hospital, u danas srušenoj zgradi u Prešernovoj ulici.

Kirurzi i brijači na prvoj liniji obrane

Sve do 17. stoljeća u gradu su se zdravstvenom djelatnošću isključivo bavili kirurzi i ranarnici-brijači (barberius). Upravo su brijači bili ti koji su se nalazili na prvoj liniji obrane protiv epidemija. Radilo se o majstorskom zanimanju za koje su naučnici od majstora trebali izučiti zanat. U 16. st. u gradu ih je bilo čak 25. Svoj su ceh dobili već 1557. godine, a osnivanjem Vojne krajine, privučeni su u grad bili i vojni kirurzi obično njemačkog porijekla. Od tog vremena počelo se tražiti kako i kirurzi moraju imati formalno obrazovanje te kako obrtničko izučavanje nije dovoljno.

Tko je dolazio u kontakt s oboljelima?

O važnosti brijača-kirurga svjedoči činjenica kako liječnici nisu dolazili u direktan kontakt s oboljelima od kuge. Direktna odgovornost bila je na kirurzima-brijačima. Prilikom haranja kuge 1680. godine spominju se tzv. posjetitelji bolesnih (visitatores infirmorum) i utvrditelji bolesti (distinctores morborum) koji su upravo s kirurzima bili postavljeni za nadzor i djelovanje u svakom pojedinom dijelu grada s predgrađima. Sveukupno ih se kod epidemije kuge 1680. u jednom navratu spominje njih devet, trojica u gradu, trojica u gornjim predgrađima te trojica u donjim predgrađima.

F_A_Maulbertsch_Quacksalber
Franz Anton Maulbertsch’s The Quack (o. 1785)

Konstantan nedostatak liječnika

Iako je prvi liječnik medicine u grad je stigao 1588. godine kada je grad bio prepun vojske i ratnih ranjenika, on je ipak tamo vrlo kratko djelovao budući da je umro već iduće godine.

Tek je na Saboru 1641. godine zaključeno kako u Hrvatskoj moraju trajno službovati dva liječnika od kojih jedan mora biti stacioniran u Varaždinu, a drugi u Zagrebu. Već 10 godina kasnije u gradu se našao i drugi liječnik, a od tada nadalje smanjuje se broj dotadašnjih brijača-kirurga.

Uz rast njihovog ugleda, javili su se i zahtjevi za povećanje plaća liječnicima i to iz posve praktičnog razloga – kako bi se i inače mali broj njih zadržao u zemlji.

Izrabljivanje položaja

Da je dolazilo i do izrabljivanja položaja, pokazuje prisega liječnika iz Statuta grada Varaždina iz 1750. godine:

«Ja N.N. kao veleučeni liječnik, prisežem… da sam voljan svojoj zadaći liječnika u ovome Slobodnome Kraljevskome Gradu Varaždinu… obavljati besplatno i bez ikakove plaće…pomoć pružati s jednakom brižnošću bogatu i siromašnu…brinut ću se za ljekarnice i da se u njima…valjano i brzo spravljaju lijekovi te prodaju po pravednoj cijeni…da se ni s kim od ljekarnika neću u savez uplitati radi nužnog i nedopuštenog dobitkaako izbije kuga ili druga zarazna bolest, nipošto neću to zatajiti nego ću posegnuti za brzim lijekovima, u tu svrhu svaku pogibelj dojaviti nadležnomu gradskomu poglavarstvu…»

O čemu se radilo?

Izuzev ljekarnika i franjevaca prodajom lijekova bavili su se i trgovci tzv. «materijalisti» koji su često zbog same prodaje, ali i vlastite nestručnosti dolazili u sukob s ljekarnicima. Vjerojatno se iz ovog ili sličnih razloga javio i problem «uplitanja u savez radi nužnog i nedopuštenog dobitka» koji je spomenut u gore navedenoj prisezi liječnika iz 1750. godine.

Master_John_Banister_delivering_an_anatomical_lecture
Lekcija Johna Banistera, 1580.

Varaždinska dugotrajna borba s epidemijama 

Kao i u ostatku Europe, jedan od najsmrtonosnijih i ponavljajućih problema za varaždinsko stanovništvo bile su epidemije kuge. Kuga se širila učestalo s istoka, preko osmanskih i ratom zahvaćenih područja, kao i sa zapada i sjevera, preko ostalih gradova Monarhije. U gradu nije bilo vodovoda i kanalizacije, a gradski opkopi puni dravske vode postali su izvorište i prenosište brojnih zaraza i bolesti.

  • Prva epidemija spominje se u gradu 1522. godine kad je biskup Franjo Wylak zbog kuge odgodio svoj dolazak u grad. Rast grada, povećanje broja stanovništva, razvoj trgovine i obrta, odabir grada za sjedište generalata te time i izuzetno povećanje protoka ljudi kroz grad samo su neki od razloga uslijed kojih se kuga u Varaždinu počinje učestalo javljati nakon 16. stoljeća.
  • Kuga je u Varaždinu i okolici harala i u razdoblju između 1599. i 1601. godine pri čemu je u Podravini i Zagrebu umro velik broj ljudi. Zbog toga se sastao i Sabor koji je odredio kako se što prije u grad treba dovesti liječnik i ljekarnik.
  • Iduća epidemija nastupila je 1629. godine, a nakon toga epidemija je zaprijetila već 1644. godine. Ovog puta širenju epidemije pogodovala su močvarna područja na ugarskom tlu te se kuga širila upravo iz tih mjesta. Magistrat je odredio posebne mjere opreza koje su se provodile na prijelazima Drave, a iduće godine je zbog opasnosti bila zatvorena i isusovačka gimnazija.
  • Velika epidemija kuge nastupila je 1678. godine, u grad je stigla 1680., a šira je područja zahvaćala punih pet godina.
  • O učestalosti epidemija i ponekad iznimno kratkim razdobljima predaha svjedoči i činjenica kako je iduća epidemija nastupila već samo par godina kasnije. Godine 1691. na nekoliko su mjeseci zbog haranja kuge bile zatvorene škole. Velik utjecaj na širenje epidemije u tom razdoblju imalo je tadašnje ratne stanje odnosno vojnici koji su bolest raspačavali.
  • Iako je već 1684. Sabor zaključio kako se treba imenovati magister sanitatis tj. liječnik koji bi se posebno bavio suzbijanjem epidemija, tek je 1691. godine Sabor usred ponovne opasnosti molio štajersku vladu da dr. Adamu Rumoru dozvoli odlazak u hrvatske krajeve kako bi pripomogao u suzbijanju kuge. Sljedeća veća kuga nastupila je samo dva desetljeća kasnije, 1712. godine.
JosephI.1705
Franz Stampart (1675 – 1750), Car Josip I., 1705. Josip I. prvi je 1710. godine donio Pestpatent

Restriktivne mjere protiv epidemija 

  1. Sabor je donosio uobičajene mjere kako se ne smije izlaziti niti ulaziti u okužena mjesta. Kako je ta mjera posebice bila sporna zbog trgovine, određeno je da će se trgovcima koji prekrše odredbu zaplijeniti roba.
  2. Izuzev što su se na poseban način kontrolirali ulasci i izlasci iz grada kao i posebni riječni prijelazi, mjere opreza odnosile su se na čišćenje jama oko tvrđave koje su bile prepune smeća i stajaće vode. Početkom 17. st. određeno kako se te jame moraju očistiti, a tijekom stoljeća održano je nekoliko radova kojim su čišćena grabišta i korita. 1680-ih godina župan
  3. Mirko I. Erdody također je odredio kako na područje Varaždinske županije smiju ulaziti samo oni koji posjeduju potvrdu da su zdravi.
  4. Sucima je bilo naređeno da moraju voditi računa o tome koliko je ljudi umrlo i od koje bolesti.
  5. Umrli su se morali zakapati dublje u zemlju. Za ne uvođenje ili prekršaj ovih mjera bilo je predviđeno da se sudac kazni za 25 forinti, a magistrat sa 100 forinti.

Ove mjere posebno su se odnosile na mnoge izbjeglice koje su iz ratom zahvaćenih ili opustošenih krajeva pokušale ući u grad.

Otpor građana i povratak kuge

Budući da je kuga iz 1679. godine već u siječnju 1680. godine počela jenjavati, provedene mjere o ograničenju kretanja i trgovine bile su ubrzano ukinute. Već mjesec dana nakon ukinuća mjera ponovno su se javile vijesti o širenju kuge. Ponovno su uvedene uobičajene mjere te su mogućnost kretanja dobivali samo oni koji su posjedovali dozvole ovjerene u zdravim krajevima.

Opasnost se nije shvaćala ozbiljno te su trgovci olako dobivali dozvole. Primjerice, na ptujski su sajam dolazili i trgovci iz Kranjske iako je kranjsko područje bilo iznimno okuženo. U svibnju iste godine kuga se između ostalih mjesta javila i u Ptuju koji je od Varaždina bio udaljen samo oko četrdesetak kilometara te povezan cestovnim i riječnim putevima preko kojih se odvijala učestala trgovina. Već u lipnju 1680. kuga se proširila iz Ptuja na okolicu i preko Drave.

Zabranjeni su bili svi sajmovi koji su se ipak u pojedinim mjestima bili održavali. Provođenje mjera ograničenja kretanja i trgovine redovito je izazivalo velik otpor među stanovništvom te se te mjere često nisu poštivale što je naposljetku i rezultiralo sigurnim širenjem kuge u okolna područja. Kuga se nastavljala širiti te se u Ptuju i okolici zadržala sve do veljače 1682. godine s vrhuncem epidemije tijekom ljeta 1681. godine. Unatoč kratkotrajnom jenjavanju kuga se u svibnju 1682. godine ponovno javila u Ptuju i okolici te se zadržala cijelo ljeto.

Sustavna borba protiv epidemija jačala je s pretvorbom Monarhije u modernu centraliziranu državu. Krajem 17. i početkom 18. stoljeća počele su se osnivati privremene sanitarne komisije poput Zemaljske sanitarne komisije za Donju Austriju, kasnije preimenovane u Dvorsku sanitarnu komisiju za cijelu Monarhiju. Istovremeno, osnivali su se i prvi sanitarni kordoni kao nadzor prelaska ljudi s epidemijom zahvaćenih područja. Osim toga, Josip I. je godine 1710. proglasio i prvi Pestpatent koji je propisao način obrane od epidemija kuge.

1590_Mostaert_Dorfkirmes_anagoria
Sajam, Gillis Mostaert,1590.

Karantena i zabrane sajmova

Početkom 18. stoljeća u gradu Varaždinu formiran je i lazaret. Dugotrajna kuga nastupila je 1739. godine kada se javila opasnost da se kuga iz slavonskih gradova proširi prema Varaždinu. Sanitetski natpovjerenik Rudolf von Cramm je stoga zamolio gradski magistrat da ne dopušta ulaz u grad nikome iz tih krajeva, a bila je na snazi i karantena u trajanju od 42 dana.

Nekoliko mjeseci kasnije ban Josip Esterhazy zabranio je održavanje sajmova, a putovanja je dozvolio samo uz propusnice. O zlouporabi tih mjera govori podatak kako su se zbog naplate propusnica one olako izdavale, a često je i sama taksa iznosila više od dopuštene. O dugotrajnosti opasnosti i njezinim posljedicama na svakodnevni život svjedoči i dugotrajnost zabrane održavanja sajmova. Tek je sredinom 1743. godine kraljica dozvolila održavanje godišnjih sajmova.

Iduća opasnost zaprijetila je 1764. godine kada je magistrat javio banu da su uz potrebne mjere poduzeta i javna bogoslužja za nestanak opasnosti. Iako su osamnaestostoljetne kuge bile jednako učestale kao u sedamnaestom stoljeću, ipak su one većinom samo zaprijetile gradu te zbog provedenih mjera opreza nisu zahvaćale grad. O iznimno kasnoj pojavi kuge govori i Đuro Szabo koji prema Sabljarovoj zbirci navodi kako je u kuga u Varaždinu harala još 1851. i 1855. godine.

Mjere koje su izazivale najveća negodovanja jer su u velikoj mjeri utjecale na život grada; zabrana putovanja, zabrana ulaska i izlaska iz grada i održavanja godišnjih sajmova, pokazale su se najspasonosnijima za prevenciju epidemije.

Preporuka za čitanje:

Gustav Piasek, Martina Piasek. «Tradicija hospitala (ksenodohija) u Varaždinu» U: Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, vol. 57., no.4., 2006.

Gustav Piasek, «Zdravstvo Varaždina do konca 19. stoljeća» U: Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, vol. no. 6-7, 1994.

Gustav Piasek, Martina Piasek, «Opažanja Ivana Krstitelja Lalanguea na tragu ideja moderne medicine rada u Hrvatskoj» U: Radovi Zavoda za Znanstveni rad HAZU Varaždin, br. 14-15 (2004).

Gustav Piasek, «Neki podaci o kugi u Varaždinu i okolici od XVI do XVIII stoljeća» U: Godišnjak gradskog muzeja Varaždin, br. 5, 1975.

Hrvoje Petrić, «Mikroorganizmi, epidemije i liječenje bolesti u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji u 17. stoljeću i početkom 18. stoljeća» U: Cris, god. XIV., br. 1/2012.

Đuro Antauer, «Aktivnost kirurga i razvoj kirurgije na području Varaždina od 15. do 19.  stoljeća» U: Andre Mohorovičić, ur., Varaždinski zbornik 1181.-1981. (zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Varaždinu od 1. do 3. listopada 1981. povodom obilježvanja 800. godišnjice rada). Varaždin: tisak «Varteks», RO Tiskara, 1983.

Tihana Kušter, Od bolesti i vatre. Zavjetne crkve Slobodnog kraljevskog grada Varaždina. Diplomski rad. 2017. 

Facebook Comments
Tihana Kušter