Tihana Kušter

Kontrolirani ulasci i izlasci iz grada, čišćenje jama i dublja zakapanja pokojnika samo su neke od mjera koje su prethodile uvođenju karantene. Kakvu su reakciju ove i slične mjere izazivale kod građana, posebno kod trgovaca? Tko je vodio borbu protiv bolesti kada u gradu još nije bilo liječnika i kakav su društveni status imali ljekarnici u gradu? Je li i tada kao i danas bilo onih koji su na sve moguće načine pokušavali zaraditi na tuđoj nesreći i kako ih se pokušavalo u tome spriječiti?

Začeci medicinske skrbi u gradu

Hospitali

Hospital ili ksenodohij, institucija poznata i u ostatku svijeta, sve do osnivanja bolnica objedinjavala je socijalnu i zdravstvenu skrb, odnosno uz djecu, stare i nemoćne primala je i bolesne stanovnike. Na području grada Varaždina spominje se u petnaestom stoljeću. Naime, u rukopisu iz 1454. godine spominje se kako neki Matija oporučno ostavlja svoj vinograd hospitalu u Varaždinu. Također, godine 1457. spominje se i Hans Schuster kao Spitalmaster. Iako su ovo jedini stariji podaci o hospitalu, smatra se kako se radi o istom hospitalu kojeg je kasnije moguće smjestiti u zgradu na uglu Franjevačkog trga i Uršulinske ulice, tj. na mjestu gdje je 1791. godine Franjo Herzer sagradio kuću danas poznatu kao palača Herzer. Hospitalom je upravljao magister, tj. upravitelj izabran na određeno vrijeme koji pritom nije obnašao zdravstvenu funkciju te je dolazio iz redova uglednih osoba grada Varaždina. Osim upravitelja, postojao je i bolnički skrbnik koji je kao predstavnik magistrata upravljao hospitalom i imanjem. Ostatak službi obavljale su bolničarke koje su se morale zavjetovati na siromaštvo, pokornost, nevinost i služenje siromasima. Zbog posjeda koje je hospital posjedovao, štićenicima hospitala mogao se pružiti stan i hrana uz izuzetak odjeće koju su oni morali sami pribavljati. Hospital je posjede stjecao dobrotvornom ostavštinom građana ili u slučajevima u kojima bi građanin umro bez nasljednika te bi pritom taj imetak pripao gradu od čega bi dio došao u posjed hospitala. Godine 1749. spominje se postojanje Velikog i Malog hospitala kraj crkve sv. Florijana. Zgrada je nakon velikog požara 1776. godine bila potpuno uništena te je izgrađena nova koja se i danas nalazi na tom mjestu. Uz ovu zgradu, navodno je u gradu kasnije postojao još jedan hospital, u danas srušenoj zgradi u Prešernovoj ulici.

Herzer
Prvi hospital vjerojatno se nalazio na mjestu palače Herzer

Ljekarne i ljekarnici 

Izuzev hospitala, za razvoj zdravstvene skrbi bila je zaslužna i služba ljekarnika i osnivanje prve ljekarne u gradu. Godine 1599. tijekom haranja kuge u gradu, Hrvatski je sabor zaključio kako u gradu nema nijednog liječnika, ali ni ljekarnika te kako se što prije trebaju oba dovesti u grad. Prva ljekarna u gradu spominje se već četiri godine kasnije. Naime, tijekom borbi između protestanata i katolika u Ptuju, ptujski ljekarnik Sebastian Grubner odlazi iz Ptuja i ljekarnu pod imenom «K zlatnom anđelu» osniva u Varaždinu. Nakon što je 1611. otišao iz grada, ljekarna i ljekarnik Ivan Krstitelj Donine se u gradu spominju tek 1651. godine te se od tada može pratiti stalno prisustvo ljekarnika i ljekarne u gradu. Kao i hospital, ljekarnu su od 1677. godine vodili i franjevci. Pregledom navoda svih ljekarnika koje u svojim radovima spominje Gustav Piasek može se zaključiti kako su mnogi od njih bili stranog podrijetla (Siegel, Illing, Kussy, Hoffmann…), a o njihovom statusu i važnosti za grad svjedoči idući događaj. Naime, gradaški je gradski sudac tijekom posjeta varaždinskog ljekarnika Franje Ignaca Illinga Grazu 1759. godine odlučio, smatrajući ga dovoljno vrijednim, dotičnog zatvoriti budući da su varaždinski građani dugovali određene novce bečkim i salzburškim trgovcima. Dapače, Illing je na intervenciju same kraljice Marije Terezije pušten iz zatvora.

DSC_0116
Nekadašnja zgrada nemoćnice (Xenodochija) uz kapelu Sv. Florijana dovršena je nakon velikog požara 1776., a prije 1784. godine

Brijači 

Sve do sedamnaestog stoljeća u gradu su se zdravstvenom djelatnošću bavili isključivo kirurzi i ranarnici-brijači (barberius). Radilo se o majstorskom zanimanju u kojem su naučnici od majstora mogli izučiti zanat kako vlastitim rukama i sredstvima pomoći u liječenju. Brijači tj. kirurzi svoj su ceh dobili već 1557. godine čija su im pravila zatim bila potvrđivana i u kasnijim stoljećima. Važnošću koju je grad zadobio osnivanjem Vojne krajine, privučeni su u grad i vojni kirurzi obično stranog njemačkog porijekla. Od tog vremena počinje se tražiti kako i kirurzi moraju imati završene posebne škole te kako obrtničko izučavanje nije dovoljno. Iz ostavinske rasprave kirurga Ivana Hozelavera koji je umro 1615. godine, saznajemo kako je dotični posjedovao čak 17 knjiga i mnogo pomoćnih sredstava za rad. Jedan od spomenutih njemačkih vojnih kirurga bio je i Hans Haselauer za kojeg je sačuvan popis ostavštine iz 1616. godine. Iz popisa je vidljivo kako je vojni kirurg mogao steći dosta vrijedne imovine koja se sastojala od kuće na gradskom trgu i posjeda izvan grada kao i mnogih tadašnjih luksuznih predmeta. O društvenom statusu brijača-kirurga govori i slučaj Franje Sveršića koji je krajem šesnaestog stoljeća bio čak pet puta izabran za gradskog suca.

F_A_Maulbertsch_Quacksalber
Franz Anton Maulbertsch’s The Quack (o. 1785)

Liječnici 

Prvi liječnik medicine u grad je stigao tek 1588. godine i to u razdoblju kad je grad bio prepun vojske i vojnih ranjenika. Međutim dotični je tamo vrlo kratko djelovao budući da je umro već iduće godine. Tek je na Saboru 1641. godine zaključeno kako u Hrvatskoj moraju biti dva liječnika od kojih jedan mora biti stacioniran u Varaždinu, a drugi u Zagrebu. Već deset godina kasnije u gradu se našao i drugi liječnik, a od tada nadalje smanjuje se broj dotadašnjih kirurga kojih je tijekom šesnaestog stoljeća u gradu bilo čak 25. O povećanju važnosti pa tako i ugleda liječnika govori povećanje plaća koje se zahtijevalo iz razloga kako bi se i inače mali broj njih zadržao u zemlji. U drugoj polovici sedamnaestog stoljeća u gradu je djelovao liječnik Ivan Stančević koji se i potpisivao kao doctor varasdiensis. Tijekom epidemije kuge u gradu je djelovao državni liječnik Ivan Mihael Karis. Budući kako je bio mlad oslovljavalo se ga samo sa clarissimus doctor medicinae, a ne kao excellentissimus dominus. Stoga  mu je prve dvije godine bio kao ispomoć dodijeljen ptujski liječnik Ivan Wogner. Međutim, već je 1680. Karis sam obavljao sve potrebne poslove te se dvije godine kasnije seli u Graz. Njega je zamjenio Adam Štotelić koji je u gradu djelovao sve do 1689. godine. O ugledu i statusu liječnika u gradu svjedoči Štotelićev nasljednik koji osim što je bio gradski senator, bio je kumskim vezama vezan uz visoko plemstvo poput Bathyanya, Draškovića, Patačića i Erdodya. O praksi liječnika sredinom 18. stoljeća kao i o nepovoljnim situacijama koje su se ponekad očito znale događati govori i sljedeća prisega liječnika iz Statuta grada Varaždina iz 1750. godine:

«Ja N.N. kao veleučeni liječnik, prisežem… da sam voljan svojoj zadaći liječnika u ovome Slobodnome Kraljevskome Gradu Varaždinu… obavljati besplatno i bez ikakove plaće…pomoć pružati s jednakom brižnošću bogatu i siromašnu…brinut ću se za ljekarnice i da se u njima…valjano i brzo spravljaju lijekovi te prodaju po pravednoj cijeni…da se ni s kim od ljekarnika neću u savez uplitati radi nužnog i nedopuštenog dobitkaako izbije kuga ili druga zarazna bolest, nipošto neću to zatajiti nego ću posegnuti za brzim lijekovima, u tu svrhu svaku pogibelj dojaviti nadležnomu gradskomu poglavarstvu…»

Izuzev ljekarnika i franjevaca prodajom lijekova bavili su se i trgovci tzv. «materijalisti» koji su često zbog same prodaje, ali i vlastite nestručnosti dolazili u sukob s ljekarnicima. Vjerojatno se iz ovog ili sličnih razloga javio i problem «uplitanja u savez radi nužnog i nedopuštenog dobitka» koji je spomenut u gore navedenoj prisezi liječnika iz 1750. godine.

Master_John_Banister_delivering_an_anatomical_lecture
Lekcija Johna Banistera, 1580.

Borba s epidemijama 

Jedan od najsmrtonosnijih i opetovanih problema za varaždinsko stanovništvo bile su epidemije kuge. Prvi spomen kuge u gradu datira se u 1522. godinu kad je biskup Franjo Wylak zbog kuge odgodio svoj dolazak u grad. Rast grada, povećanje broja stanovništva, razvoj trgovine i obrta, odabir grada za sjedište generalata te time i izuzetno povećanje protoka ljudi kroz grad samo su neki od razloga  uslijed kojih se kuga u Varaždinu počinje učestalo javljati nakon 16. stoljeća. Kuga se širila učestalo s istoka, preko osmanskih i ratom zahvaćenih područja, kao i sa zapada i sjevera, preko ostalih gradova Monarhije. Osim toga u gradu nije bilo vodovoda i kanalizacije, a gradski opkopi puni dravske vode postali su izvorište i prenosište brojnih zaraza i bolesti. Kao što je već spomenuto, kuga je u Varaždinu i okolici harala i u razdoblju između 1599. i 1601. godine pri čemu je u Podravini i Zagrebu umro velik broj ljudi. Zbog toga se sastao i Sabor koji je odredio kako se što prije u grad treba dovesti liječnik i ljekarnik. Sabor se sastao i iduće godine te donio uobičajene mjere kako se ne smije izlaziti niti ulaziti u okužena mjesta, a ta je mjera posebice bila sporna zbog trgovine. Stoga je određeno da će se trgovcima koji prekrše odredbu zaplijeniti roba. Iduća epidemija nastupila je 1629. godine, a nakon toga epidemija je zaprijetila već 1644. godine. Ovog puta širenju epidemije pogodovala su močvarna područja na ugarskom tlu te se kuga širila upravo iz tih mjesta. Magistrat je odredio posebne mjere opreza koje su se provodile na prijelazima Drave, a iduće godine je zbog opasnosti bila zatvorena i isusovačka gimnazija. Nedostatak liječnika bio je uz «turski strah» vezan upravo uz stalnu prijetnju epidemija kuge. Velika epidemija kuge nastupila je 1678. godine, u grad je stigla 1680., a šira je područja zahvaćala punih pet godina.

O učestalosti epidemija i ponekad iznimno kratkim razdobljima predaha svjedoči i činjenica kako je iduća epidemija nastupila već samo par godina kasnije. Godine 1691. na nekoliko su mjeseci zbog haranja kuge bile zatvorene škole. Velik utjecaj na širenje epidemije u tom razdoblju imalo je tadašnje ratne stanje odnosno vojnici koji su bolest raspačavali. Iako je već 1684. Sabor zaključio kako se treba imenovati magister sanitatis tj. liječnik koji bi se posebno bavio suzbijanjem epidemija, tek je 1691. godine Sabor usred ponovne opasnosti molio štajersku vladu da dr. Adamu Rumoru dozvoli odlazak u hrvatske krajeve kako bi pripomogao u suzbijanju kuge. Sljedeća veća kuga nastupila je samo dva desetljeća kasnije, 1712. godine.

JosephI.1705
Franz Stampart (1675 – 1750), Car Josip I., 1705. Josip I. prvi je 1710. godine donio Pestpatent

Donošene mjere 

Izuzev što su se u razdobljima opasnosti na poseban način kontrolirali ulasci i izlasci iz grada kao i posebni riječni prijelazi, posebne mjere opreza odnosile su se na čišćenje jama oko tvrđave koje su bile prepune smeća i stajaće vode.. Stoga je 1606. godine određeno kako se te jame moraju očistiti te je tijekom stoljeća održano nekoliko radova kojim su čišćena grabišta i korita. Osamdesetih godina istog stoljeća župan Mirko I. Erdody odredio je kako na područje Varaždinske županije smiju ulaziti samo oni koji posjeduju potvrdu da su zdravi. Isto tako, sucima je naređeno da moraju voditi računa o tome koliko je ljudi umrlo i od koje bolesti. Umrli su se morali zakapati dublje u zemlju. Za ne uvođenje ili prekršaj ovih mjera bilo je predviđeno da se sudac kazni za 25 forinti, a magistrat sa 100 forinti. Ove mjere posebno su se odnosile na mnoge izbjeglice koje su iz ratom zahvaćenih ili opustošenih krajeva pokušale ući u grad. Sustavna borba protiv epidemija jačala je s pretvorbom Monarhije u modernu centraliziranu državu. Krajem sedamnaestog i početkom osamnaestog stoljeća počele su se osnivati privremene sanitarne komisije poput Zemaljske sanitarne komisije za Donju Austriju, kasnije preimenovane u Dvorsku sanitarnu komisiju za cijelu Monarhiju. Istovremeno se osnivaju i prvi sanitarni kordoni kao nadzor prelaska ljudi s epidemijom zahvaćenih područja. Osim toga, Josip I. je godine 1710. proglasio i prvi Pestpatent koji je propisao način obrane od epidemija kuge.

Karantena

Početkom osamnaestog stoljeća u gradu Varaždinu formiran je i lazaret te se karantena provodila tijekom osamnaestostoljetnih epidemija. Osamnaestostoljetne kuge bile su jednako učestale. Dugotrajna kuga nastupila je 1739. godine te je postojala opasnost da se iz slavonskih gradova proširi prema Varaždinu. Sanitetski natpovjerenik Rudolf von Cramm je stoga zamolio gradski magistrat da se ne dopušta ulaz u grad nikome iz tih krajeva, a bila je na snazi i karantena u trajanju od 42 dana. Nekoliko mjeseci kasnije ban Josip Esterhazy zabranio je održavanje sajmova, a putovanja je dozvolio samo uz propusnice. O zlouporabi tih mjera govori podatak kako su se zbog naplate propusnica one olako izdavale, a često je i sama taksa iznosila više od dopuštene. O dugotrajnosti opasnosti i njezinim posljedicama na svakodnevni život svjedoči i dugotrajnost zabrane održavanja sajmova. Tek je sredinom 1743. godine kraljica dozvolila održavanje godišnjih sajmova. Iduća opasnost zaprijetila  je 1764. godine pri čemu magistrat javio banu da su uz potrebne mjere poduzeta i javna bogoslužja za nestanak opasnosti. O iznimno kasnoj pojavi kuge govori i Đuro Szabo koji prema Sabljarovoj zbirci navodi kako je u kuga u Varaždinu harala još 1851. i 1855. godine.

Bitno je napomenuti da služba liječnika nije podrazumijevala direktan kontakt s oboljelima te je kod epidemija kuge sva važnost ostajala kod već spomenutih kirurga koji su svoj ceh osnovali sredinom šesnaestog stoljeća. Tako se i u zapisniku poglavarstva prilikom haranja kuge 1680. godine spominju samo tzv. posjetitelji bolesnih (visitatores infirmorum) i utvrditelji bolesti (distinctores morborum) koji su zajedno s kirurzima postavljeni za nadzor i djelovanje u svakom pojedinom dijelu grada s predgrađima. Sveukupno ih se kod epidemije kuge 1680. u jednom navratu spominje njih devet, trojica u gradu, trojica u gornjim predgrađima te trojica u donjim predgrađima.

Iako su osamnaestostoljetne kuge bile jednako učestale kao u sedamnaestom stoljeću, ipak su one većinom samo zaprijetile gradu te naposljetku zbog provedenih mjera opreza nisu zahvaćale grad. Mjere koje su izazivale najveća negodovanja jer su u velikoj mjeri utjecale na život grada; zabrana putovanja, zabrana ulaska i izlaska iz grada i održavanja godišnjih sajmova, pokazale su se najspasonosnijima za prevenciju epidemije. Iz ovog kraćeg prikaza vidljivo je kako je kuga nastupila ili barem zaprijetila u prosjeku svakih dvadesetak godina, odnosno ponekad u manjem, a ponekad u većem razmaku. Izuzev mjera ograničenja kretanja i trgovanja provodile su se i mjere higijensko-sanitetskog karaktera koje su uključivale veći nadzor nad umrlima i uzrocima smrti kao i pokapanjem pokojnika, ali i polako shvaćanje kako postoji potreba za obrazovanim liječnicima koji bi se posebno bavili sprječavanjem epidemija.

Preporuka za čitanje:

Gustav Piasek, Martina Piasek. «Tradicija hospitala (ksenodohija) u Varaždinu» U: Arhiv za higijenu rada i toksikologiju, vol. 57., no.4., 2006.

Gustav Piasek, «Zdravstvo Varaždina do konca 19. stoljeća» U: Radovi Zavoda za znanstveni rad Varaždin, vol. no. 6-7, 1994.

Gustav Piasek, Martina Piasek, «Opažanja Ivana Krstitelja Lalanguea na tragu ideja moderne medicine rada u Hrvatskoj» U: Radovi Zavoda za Znanstveni rad HAZU Varaždin, br. 14-15 (2004).

Gustav Piasek, «Neki podaci o kugi u Varaždinu i okolici od XVI do XVIII stoljeća» U: Godišnjak gradskog muzeja Varaždin, br. 5, 1975.

Hrvoje Petrić, «Mikroorganizmi, epidemije i liječenje bolesti u Varaždinskom generalatu i Križevačkoj županiji u 17. stoljeću i početkom 18. stoljeća» U: Cris, god. XIV., br. 1/2012.

Đuro Antauer, «Aktivnost kirurga i razvoj kirurgije na području Varaždina od 15. do 19.  stoljeća» U: Andre Mohorovičić, ur., Varaždinski zbornik 1181.-1981. (zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Varaždinu od 1. do 3. listopada 1981. povodom obilježvanja 800. godišnjice rada). Varaždin: tisak «Varteks», RO Tiskara, 1983.

Tihana Kušter, Od bolesti i vatre. Zavjetne crkve Slobodnog kraljevskog grada Varaždina. Diplomski rad. 2017. 

Facebook Comments