Što bi vas nagnalo da u trenucima kada se gube ljudski životi, stoka i imovina, u samo pedesetak godinu izgradite čak tri zavjetne kapele? Upravo se to desilo u Varaždinu koji je tako postao grad u kojem je u europskom kontekstu, u najkraćem razdoblju s obzirom na broj stanovništva vjerojatno sagrađen najveći broj zavjetnih crkava.


Destruktivni požar nakon kojeg su se građani zavjetovali kako će u čast zaštitniku od požara sv. Florijanu sagraditi kapelu zadesio je Varaždin 1665. godine. Samo 15 godina kasnije, gradu je ozbiljno zaprijetilo haranje kuge u susjedstvu pa su se građani zavjetovali kako će sagraditi kapelu posvećenu zaštitnicima od kuge. Tridesetak godina poslije, gradu je ponovno zaprijetila ista opasnost pa su građani ponovno podigli crkvicu, ovog puta posvećenu sv. Roku.

Time je Varaždin postao grad u kojem je u europskom kontekstu, u najkraćem razdoblju i s obzirom na broj stanovništva vjerojatno sagrađen najveći broj zavjetnih crkava. Radi se dakako o praksi koja je u potpunosti odlika tadašnje katoličke obnove. 

IMG_5276
Slijeva na desno: kapela sv. Florijana ut. 1669., kapela sv. Fabijana i Sebastijana ut. 1680., kapela sv. Roka, ut. 1715.

Požar 1665. i kapela sv. Florijana 

Notar Andrija pl. Hus zabilježio je 27. ožujka 1665. u Protokolu varaždinskog magistrata «zapis o nikad sličnom zabilježenom požaru» koji je zadesio grad na sam Uskrsni ponedjeljak iste godine.

Uršula, supruga Grgura Horvatića, stanovnica Brodovskog konca, predgrađa izvan zidina grada, na sam je Uskrs na blagoslov zajedno s mesom potajno u crkvu unijela i vučju kost. Idućeg dana, Uršula je poslala svoju služavku zajedno sa stokom na ispašu. Zapalila je blagoslovljenu vučju kost te počela njome dimiti oko kuće. Uršula je vjerovala kako će paljenjem blagoslovljene vučje kosti odagnati vukove koji su proždirali njezinu stoku. Pod utjecajem jačeg proljetnog vjetra, zadimljena kost se rasplamsala te se proširila na kuću Grgura i Uršule Horvatić i izazvala, kao što notar navodi, Božju kaznu za opisano praznovjerje.

Vatra je u idućim satima zahvatila cijelu unutrašnjost grada. Uz sve crkve u unutrašnjosti grada, izgorjele su i gotovo sve kuće. Posljedice vatre bile su ogromne. U požaru je osiromašio ogroman broj građana koji su da bi preživjeli bili prisiljeni od kuće do kuće prosjačiti za kruh. Poginula je jedna žena i nekoliko djece, a izgorjela je i sva stoka, što je u idućim mjesecima bilo i glavnim uzrokom gladi u gradu. Mnogi su danima nakon požara umirali od udisanog dima. Notar naposljetku navodi kako su i  on, njegova žena pl. Barbara Žitomerski i cijela njegova obitelj, otrovavši se dimom, samo Božjom milošću i providnošću uspjeli izbjeći smrt.

Protupožarna kapela sv. Florijana

DSC_0092
Kapela sv. Florijana s pročeljem koje je nastalo adaptacijom nakon Velikog požara 1776. godine, foto: T. Kušter, 2017.

Iako nam dokumenti o zavjetovanju i utemeljenju prve zavjetne kapele iz 17. stoljeća nisu sačuvani, izvještaj kanonske vizitacije iz 1808. godine, daje i prijepis dokumenta iz 1669. godine koji govori o osnutku kapele kao i o obvezi grada, tj. gradskog poglavarstva za opremanje kapele. Isti dokument spominje se i u izvještaju o inventaru kapele sastavljenom 1932.-1934. godine.

S obzirom na prijepis dokumenta iz 1808. godine kao i funkcije skrbnika kapela nakon 1669. godine te podnošenje računa gradskom poglavarstvu možemo zaključiti da je kapelu sv. Florijana u ime građana, 1669. godine utemeljio gradski magistrat. 15. veljače 1671. prvi puta ju je posjetio i posvetio vizitator, varaždinski arhiđakon Kristofer Kupinić.

DSC_0049
Glavni oltar kapele sv. Florijana prikazuje sukus zavjetne pobožnosti Varaždina: protupožarni svetac Florijan nalazi se u sredini, desno od njega je sv. Sebastijan, a lijevo sv. Rok, foto: T. Kušter, 2017.

Protukužne kapele

Bečka kuga 1680. godine

Druge dvije kapele nastale su pod nešto drugačijim okolnostima. Epidemija kuge koja je nastupila u razdoblju oko 1679. godine, poznata je i kao Velika bečka kuga budući da je u razdoblju od samo dvije godine, od 1678. do 1680. godine umrlo približno oko 20% tadašnje populacije Beča koja je prije epidemije iznosila oko 110 000 ljudi.

Kako su se ljudi ponašali? 

Abraham_a_Sancta_Clara
Augustinac Abraham a Santa Clara (1644.-1709.) svjedočio je o stanju u Beču tijekom kuge 1678.-1680.

Iz razdoblja ove epidemije potječe i legenda o uličnom pjevaču Augustinu koji je pijan zaspao na zemlji i bio bačen u jamu s okuženim truplima da bi se netom prije spaljivanja probudio među umrlima.

Augustinac, otac Abraham a Santa Clara, popularni dvorski propovjednik i česti kritičar bečkog Dvora, u svom svjedočanstvu o životu Beča i Bečana krajem 17. stoljeća navodi kako su u vrijeme epidemije čitav dvor, cijelo plemstvo sa svim visokim dužnosnicima i bogatim građanima pobjeglo iz grada. Siromašni su pak nakon što su i  sami pokušali pobjeći, bili primorani ostati u gradu nadajući se preživljavanju.

Utjecaj duhovnome bio je jedan od uvriježenih načina borbe. Izuzev zavjetnih propovijedi, procesija i gradnji spomenika, javljala su se i zavjetna hodočašća. Baš je tijekom velike epidemije kuge, 1678. godine, carski fizik Paul de Sorbait vodio zavjetno hodočašće od Beča do habsburškog hodočasničkog središta Mariazella.

Paul_de_Sorbait
Fizik i sanitarni inženjer Paul de Sorbait (1624.-1691.) vodio je zavjetno hodočašće do Mariazella

Izbijanje epidemije u Varaždinu

Vjerojatno je kako je kuga do Varaždina dospjela iz slovenskih zemalja, tj. iz Štajerske. Pretpostavlja se kako su kugu u Celje donijela trojica studenta koji su kroz Celje prolazili tijekom putovanja od Graza prema Gorici. Budući da je kuga već u siječnju 1680. godine počela jenjavati, provedene mjere o ograničenju kretanja i trgovine bile su naprasno ukinute.

Mjesec dana nakon ukinuća mjera ponovno su se javile vijesti o širenju kuge. Uvedene uobičajene mjere te su mogućnost kretanja dobivali samo oni koji su posjedovali dozvole ovjerene u zdravim krajevima. Kako se pasnost  nije shvaćala ozbiljno, trgovci su olako dobivali dozvole. Na ptujski su sajam dolazili i trgovci iz Kranjske iako je kranjsko područje bilo iznimno okuženo. U svibnju iste godine kuga se između ostalih mjesta javila i u Ptuju koji je od Varaždina bio udaljen samo oko 40-ak kilometara te povezan cestovnim i riječnim putevima preko kojih se odvijala učestala trgovina. Već u lipnju 1680. kuga se proširila iz Ptuja na okolicu i preko Drave.

Koje su se mjere donosile?

Iako su se u pojedinim mjestima ipak bili održavali, zabranili su se svi sajmovi. Provođenje mjera ograničenja kretanja i trgovine redovito je izazivalo velik otpor među stanovništvom te se mjere često nisu poštivale. Kuga se nastavljala širiti te se u Ptuju i okolici zadržala sve do veljače 1682. godine s vrhuncem epidemije tijekom ljeta 1681. godine. Unatoč kratkotrajnom jenjavanju kuga se u svibnju 1682. godine ponovno javila u Ptuju i okolici te se zadržala cijelo ljeto.

Tijekom ovih epidemija veliki župan varaždinske županije odredio je posebne mjere opreza koje su se trebale ispoštovati. Na područje županije moglo se stupiti jedino uz potvrdu o vlastitom zdravlju. S obzirom na tekuće ratove s Osmanlijama, navedena potvrda posebice se ticala izbjeglica koji su osim iz kugom pogođenih područja bježali i pred ratnim pustošenjima.

Sucima se moralo za svakog umrlog javiti uzrok smrti te je svaki sudac bio dužan voditi evidenciju o broju umrlih i uzrocima smrti. Bilo je dodatno propisano kako se umrli moraju zakapati duboko u zemlju, određene su bile i kazne za nepoštivanje donesenih mjera opreza kao i često ponavljani propis kako je potrebno očistiti jame pune smeća koje su se nalazile oko tvrđave i gradskih zidina.

Varaždinski sudac Ladislav Ebner navodi kako je kuga 1679. godine od ožujka do listopada harala po Beču, Ugarskoj i većem dijelu Hrvatske zbog čega je došlo i do primirja između zaraćenih vojski. Kuga je nastavila prijetiti gradu te su iduće godine zbog opasnosti od kuge tijekom srpnja i kolovoza u gradu otkazani sajmovi, a isusovci su odgodili i početak školske godine.

Pobožnost tijekom epidemije

O do tad najvećoj opasnosti za grad govori činjenica da je sve od studenog 1680. do ožujka 1683. godine, tj. čak 19 mjeseci, bila zatvorena isusovačka gimnazija. Miroslav Vanino opisuje dijeliće vjerske prakse te navodi kako su za vrijeme kuge đaci pobožno slušali propovijedi o smrti i vječnosti kako bi ublažili Božji gnjev i pripremili se na iznenadnu smrt. Mnogi su obavili veliku ispovijedi te bi svakodnevno prije spavanja molili lauretanske litanije.

Kužni pil u Varaždinu podignut je upravo tijekom ove epidemije. Već spomenuti gradski notar Andrija pl. Hus zajedno je sa svojom suprugom Barbarom Žitomerski, 1682. godine dao podići zavjetni stup Presvetog Trojstva.

DSC_0245
Kapela sv. Fabijana i Sebastijana s produženjem i pročeljem koje je nastalo nakon adaptacije Franje Losserta 1796. godine, foto: T. Kušter, 2017.

Prva protukužna kapela – kapela sv. Fabijana i Sebastijana

Upravo iz vremena kad je kužna opasnost zbog blizine okuženih područja prijetila gradu Varaždinu, na dan 14. rujna 1680. godine u Protokolu gradskog magistrata datiran je zapis o

«gradnji zavjetne kapele svetih Fabijana i Sebastijana, gradskim novcem u varaždinskom podgrađu, u svrhu oslobođenja od kuge što se opasno širila po susjednim krajevima, posebice u Ptuju»

U izvješću o utemeljenju kapele svetih Fabijana i Sebastijana stoji kako su se navedenog dana u gradskoj vijećnici sakupili sudac i svi vijećnici koji su zajedno u društvu građana u svrhu zavjeta odredili kako će se za odvraćanje jedinstvenog bića Svemogućeg Boga koji moćno napreduje harajući kugom u obližnjim krajevima, a posebice Ptuju, izgraditi zavjetna kapela i to izvan grada u ulici Gornji Novaki.

Određeno je i kako će se kapela sagraditi troškovima gradske općine i to u slavu Boga, a posebno najmilosrdnije i najslavnije najmoćnije Zaštitnice Djevice Marije i u čast svecima Fabijanu i Sebastijanu, Roku, Franji Ksaverskom i blaženoj Rozaliji.

Donesena je i odluka kako će se žurno sakupiti svi građani koji su vlastitim fizičkim snagama spremni nositi i prikupiti kamenje potrebno za utemeljenje dok će poštovani vijećnik pl. Luka Kuzmić i građanin Ivan Musmon u gradu sakupljati milodar koji će građani već prema svojim mogućnostima moći dati za izgradnju kapele.

Za istu svrhu, ali na području izvan grada, u gradskim suburbijima, za sakupljače milostinje postavljeni su građani Juraj Gašparić i Mihael Gašparlin koji su ujedno odmah postavljeni i za skrbnike buduće kapele.

DSC_0148
Oltarna pala sv. Sebastijana u kapeli Sv. Fabijana i Sebastijana, prije 1808. godine, foto: T. Kušter, 2017.

Visitatores infirmorum

Zapis bilježi kako su određeni i službenici koji će posjećivati bolesne, navedeni kao visitatores infirmorum,  kao i utvrditelji tj. razlikovatelji bolesti, distinctores morborum. Naposljetku, uz utemeljenje kapele, zabilježeno je kako je iste godine, dana 21. listopada, na čelu s Presvetim Sakramentom bila predvođena procesija prema spomenutom mjestu za izgradnju kapele te gdje je od prečasnog gospodina Ivana Ilinića, gradskog župnika, bio postavljen i prvi kamen temeljac i to s dozvolom prečasnog gospodina biskupa Martina Borkovića.

DSC_0182
Oltarna pala sv. Rozalije Palermske s lijevog bočnog oltara u kapeli sv. Fabijana i Sebastijana, preslikana tijekom Janešićeve obnove unutrašnjosti kapele 1876. godine, foto: T. Kušter, 2017.

U stanju neprekidne opasnosti i panike kao i provedenih mjera u okviru odgode školske nastave u gradu, počela se graditi zavjetna kapela posvećena prije svega titularom svetima Fabijanu i Sebastijanu, a zatim i drugim zaštitnicima od kuge. Osim spomenutim svecima, građani su se zavjetovali i već ustaljenom protukužnom zaštitniku sv. Roku te blaženoj Rozaliji. 

Kuga 1712. godine

Kuga tijekom koje je nastala posljednja varaždinska zavjetna kapela bila je ista epidemija tijekom koje se car Karlo VI. zavjetovao da će izgraditi crkvu posvećenu sv. Karlu Boromejskom. Počela je harati 1709. godine te se uz kratkotrajni prestanak ponovno javila tri godine kasnije. Gradnja reprezentativne Karlskirche manifestirala se ne samo kao gradnja zavjetne crkve već i monumentalna simbolička reprezentacija pobožnosti dinastije, Monarhije i osnaživanja simboličke moći samog cara koji tijekom epidemije nije bježao već je ostao u gradu zajedno sa svojim podanicima.

DSC_0153
Kapela sv. Roka, foto: T. Kušter, 2017.

Epidemija je kao i u austrijskim zemljama u dva navrata zaprijetila gradu Varaždinu i okolici. Ladislav Ebner navodi kako je kuga 1709. godine harala po Ugarskoj, Hrvatskoj i istočnom i južnom dijelu donje Štajerske te ustaljenim jezikom kuge opisuje kako nije štedjela ni stare ni mlade izazivajući neopisivu bijedu te prijeteći propašću.

Opisujući stanje od tri godine kasnije, Ladislav Ebner na isti način navodi kako su preživjeli ponovno bili stavljeni pod kušnju budući da je kuga već tri godine nakon posljednje ponovno zaprijetila podsjećajući građane na krhkost ljudskog života. U prosincu 1709. godine Hrvatski Sabor je raspravljao o nadirućoj opasnosti te je određeno kako će se obustaviti svi sajmovi dok će se u Koprivnici, Križevcima i Varaždinu odmah osnovati lazareti. Kao što je bila već ustaljena praksa, Sabor je ograničio kretanje te je prema Slavoniji određena crtom od Koprivnice do Križevaca granica koja se nije smijela prelaziti.

DSC_0159
Skulptura sv. Roka u niši na pročelju kapele sv. Roka koja se sve do 1962. godine nalazila na glavnom oltaru, foto: T. Kušter, 2017.

Posljednja zavjetna kapela – kapela sv. Roka

Kapela sv. Roka prvi puta se spominje u izvještaju kanonske vizitacije iz 1716. godine te nakon toga u izvještaju vizitacije dvije godine kasnije. Šturi izvještaji navode kako je kapela sagrađena extra suburbium prilikom vizitacije već bila zidana i u dobrom stanju te kako su se o njoj brinuli isti skrbnici koji su bili zaduženi i za vođenje računa kapele Sv. Vida. Iako se u prvim izvještajima vizitacija ne navodi ništa o utemeljenju kapele i povodima za njezinom izgradnjom, u izvještaju vizitacije izvršene 1771. godine stoji kako je kapela sagrađena kao zavjet cijelog grada u svrhu obrane od kuge.

Što je Varaždince nagnalo na zavjetovanja? 

1. Od pietas austriaca do Varaždina

Zavjetovanje i izgradnju zavjetnih crkava kao financijski najizdašniji izraz zavjetovanja, nemoguće je sagledati izvan konteksta katoličke obnove. Suvremeno zavjetovanje je baština Tridentskoga sabora na kojem je dotadašnja praksa dobila na još većoj važnosti te biva i institucionalno promicana.

U kontekstu katoličke obnove na prostorima Habsburške monarhije, ispoljava se specifičan fenomen nazvan «pietas austriaca». Pietas austriaca se kao specifičnost Habsburške monarhije manifestirala i u zavjetnim narudžbama careva koje su utjecale na širenje zavjetovanja diljem Monarhije te njihovu primjenu ne samo u duhovnom smislu već i u afirmaciji političkih i simboličkih statusa na nižim razinama akumulacije moći, kao što su to bile gradske zajednice.

Shvaćanje pogibeljnih nepogoda poput požara i epidemija kuge kao Božje srdžbe, tj. kazne za ljudske grijehe, rezultiralo je prvenstveno utjecajem duhovnoj pomoći za vlastito spasenje.

2. Zavjetovanjem protiv protestantizma i praznovjerja

Zavjetovanja je nužno promatrati i kao legitimirani i afirmirani izraz katoličke obnove i pripadnosti katoličanstvu prije svega naspram drugih vjerskih uvjerenja kao što je protestantizam koji je početkom sedamnaestog stoljeća, sve do dolaska isusovaca, bio izrazito raširen u gradu Varaždinu.

Varaždinski primjer zavjetovanja nakon požara izazvanog zbog praznovjerja pojedinca sasvim je sigurno nosio i dodatni element konfesionalnog discipliniranja uperen ovog puta ne toliko protiv širenja protestantizma koliko protiv među vjernicima uvijek prisutnog praznovjerja.

3. Akumulacija bourdieovskog simboličkog kapitala

Povode zavjetovanja moguće je interpretirati i kao akumulaciju simboličkog kapitala i afirmaciju vlastite pozicije unutar sustava moći u gradskoj zajednici. Takve pozicije bile su osnaživane funkcijama visitatores infirmorum i skrbništvom nad kapelama. Od ukupno 10-ero sakupljača milostinje i posjetitelja bolesnih njih čak 60% obnašalo funkciju gradskog vijećnika u magistratu, a njih petero tj. 50% pripadalo je sloju nobilis, tj. gradskom plemstvu.

Na groblju kod Sv. Florijana bila su pokopana čak dvojica majstora graditelja (Ivan Mihael Taxner i Franjo Lossert) kao i slikar i skrbnik kapele Blaž Gruber za kojeg je sačuvano kako je na samrti izričito izrazio želju da bude pokopan upravo na tom groblju. Ovi ukopi kao i nadgrobne ploče, od kojih je ona u Sv. Roku ploča preminulog člana gradskog magistrata, svjedoče o daljnjem korištenju kapela u svrhu afirmacije simboličkog kapitala.

Kada govorim o simboličkom kapitalu, moram imati na umu i nesumnjivo iskrenu duhovnu dimenziju, vjerski žar koji se morao nalaziti u svakom sudioniku zavjetovanja. To posebno vrijedi pri pokušaju shvaćanja funkcije posjetitelja bolesnih pri čemu je nužno podsjetiti na tada iznimno promicanu važnost «kristolikog» ponašanja, u svrhu konačnog spasenja u Božjem kraljevstvu.

4. 50% više zavjetnih crkava na prostoru habsburške Hrvatske

Pregled zavjetnih crkava na području Republike Hrvatske potvrđuje pretpostavku o specifičnosti te gotovo jedinstvenosti grada Varaždina kao grada s višestrukim brojem podignutih zavjetnih crkava u razdoblju od samo 50-ak godina.

Bitno je naglasiti i spoznaju kako je broj zavjetnih crkava na prostoru habsburške Hrvatske više od 50% veći nego broj podignutih zavjetnih crkava na prostoru mletačke Hrvatske. Kako bi se došlo do potpunijih spoznaja o ovim, ali i drugim zavjetovanjima, potrebno je prikupiti saznanja o broju i vrsti zavjetovanja i zavjetnih crkava i u ostatku Habsburške Monarhije pa i ostalih katoličkih zemalja. To je trenutno zbog neiskazivanja ovog specifičnog interesa u historiografiji ipak otežano.

Više o analizi zavjetnih crkava i interpretaciji varaždinskih zavjetovanja pročitajte u: Tihana Kušter, Od bolesti i vatre. Zavjetne crkve Slobodnog kraljevskog grada Varaždina. Diplomski rad. 2017. 

 

Facebook Comments
Tihana Kušter